Trg slobode 5,
Koprivnica

Kategorija:

 

JESENSKE PRIČE

Jesen

Vjetar je ljeto otpuhao, a jesen dopuhao. Lišće leti po ulici. Kiša pada većinu dana, a ako ne pada onda je oblačno. 

Gledam kroz prozor kako je sve šareno. Vidim puno oraha, žireva, kestena, a najviše lišća žute, narančaste, crvene i smeđe boje.

Negdje se sakrije i koji zeleni list, Šumama i parkovima prošao je kist jeseni. Neko drveće je još zeleno, ali ima više šarenog.

Jedan dan sam se šetala parkom a lišće mi je šuštalo pod nogama, to najviše volim kod jeseni.

Djed, baka i ja pečemo kestene a onda pozovemo susjede i prijatelje pa ih jedemo svi zajedno.

Jesen volim zato što je to moje godišnje doba.

Taša Vukmirić, 3.a

 


Jesen

Stigla je polako, nečujno u moj grad. Obojala je krošnje drveća u šarene boje, crvene, žute i smeđe.

Zapuhao je vjetar i lišće polako spustio prema zemlji.

Volim trčati po lišću i čuti njegovo šuštanje. Jesen je donijela slatke plodove i osjećam miris pečenih kestena.

Ptičice su otišle na jug. Vrane uokolo grakću. Sve je još veselo.

Djeca se igraju, ljudi nekamo žure.

Kada dođu crni oblaci i pušu hladni vjetrovi, to znači da je došla jesen.

Ela Nekić, 3.a

Kategorija:

 

Sunčani prosinac

 Stigao je prosinac, moj najomiljeniji mjesec u godini.

Veselim se svetom Nikoli, Božiću i Novoj godini. Sve je puno božićnih ukrasa, borova i lampica.

U prosincu se veselim i snijegu. Ovog prosinca kao da je netko ukrao snijeg. Nikako da pada.

Svako jutro kada  se probudim, mislim da će padati snijeg, ali sunce sija i sija.

Ja bih se tako htio igrati na snijegu, sanjkati i raditi snjegovića s prijateljima.

 Iako jako volim sunce i toplo vrijeme, ipak bih zamolio Djeda Božićnjaka da nam za Božić donese malo bijelih pahulja.                                                                                                                                  

 Luka Varga, 3.a

 

 Sunčani prosinac

 

Prosinac je mjesec kada bi trebalo biti hladno i snježno, ali nažalost, ove godine za sada nema snijega. Sve je više sunčanih i toplih dana.

 Za takvo ponašanje prirode krivi su ljudi koji ju uništavaju bacajući smeće svakud i zagađuju je automobilima.

Zbog zagađenja otapaju se ledenjaci te dolazi do velikih naleta vode i pijavica. Sve je više potresa i raznih bolesti.

Molim vas, nemojte zagađivati okoliš jer priroda bez nas može, ali mi bez nje ne možemo! Umjesto da se vozite u automobilu,

prošećite i možda će jednoga dana prosinac biti hladan i moći ćemo uživati u snijegu, a sunce neka grije ljeti. 

Gabrijel Šarec, 3. a

Kategorija:

Nagrađena pjesma Ane Vondraček na natječaju Mali kaj v Zelini 2019.

Kaj sem videl


V noči cajger kuca

ja pak nemrem spati.

Zdavnja se je zmračilo, 

a v jutro se moram stati.


Otprem si obloka

,zapuhne me sparina.

Niti cucek več ne laja,

se posod tišina.


Meseca ne videti,

v listje se je skril,

zvezdice bleščijo,

kak svečice gorijo.


Najempot se kak jogenj

nekaj zablesikne

i tenjer črni

po nebu musikne.


Jezuš Kristuš, kaj sem videl,

ftrne mi glas.

Oslobodi nas Božek,

došel je čas.


Celo noč sem tak drveni

na obloku stal

dok soseda ni zakričala

kaj sem se več naspal.

Povedam ji da sem videl

tenjera kak po nebu leti.

Sigurno so vanzemljaki

po nas došli.


Ona me gledi,

ništ ne veli.

Unda me preklen

ekaj ti delaš norca z mene.


Nišče mi ne veruje,

kam gojt sem išel,

velijo da sem, kak i vujča,

z čiste pameti zišel.

Ništ ne maram

ak vam se nebom svidel,

al živa istina je

to kaj sem videl!

                                Ana Vondraček, 6. b

 


Od ukupno 400 pjesama pristiglih na natječaj Mali kaj v Zelini pjesma Ane Vondraček „Kaj sem videl“ odabrana je za objavu u zbirci pjesama 39. Smotre dječjeg kajkavskog pjesništva „Dragutin Domjanić“ – Sveti Ivan Zelina 2019.

Kategorija:

 

Sreća svakom potrebna

 

Sreća svakom potrebna U kutku mračne napuštene uličice, u poderanoj kartonskoj kutiji, već napola u snu, Siva Sjena, mladi pas, razmišlja o svom izgubljenom bratu. S tim mislima utone u san. Sanjao je svog brata, Bijelu Šapu. Igrali su se lovice. Dok ga je Siva Sjena pokušavao stići, Bijela Šapa iznenada stane. Iz tame su se pružile dvije ruke. Siva Sjena stane zbunjeno gledajući. Te ruke zgrabe Bijelu Šapu i nestanu u tami. Siva Sjena se naglo probudi iz sna. 

Ometa ga glasno cviljenje trbuha. Tmurno je šetao u potrazi za hranom. Lajao je nježno ponekom prolazniku koji je imao hrane u rukama. No, svi ga ignoriraju. Ipak, bio je to velik grad, brzoga tempa života pa nitko nije imao vremena. Pokunjene njuškice pođe dalje. Tu i tamo onjušio je neku kantu za smeće da vidi ima li hrane. Ništa. Nigdje ni trunke za pojesti. Pođe do livade na kojoj se kao mladunac igrao s ostalim psima. Sada te livade više nije bilo. Postala je nekakav park, gdje se igraju djeca. Priđe ogradi, nježno gurne njušku kroz ogradu. Nitko ga ni ne zamijeti. Kada se okrene, ugleda djevojčicu znatiželjna pogleda. Pažljivo joj priđe. Imala je poznat miris, kao da ju je odnekud znao. Nije imao ideja tko bi to mogao biti. Kada je bio gotovo dva koraka od nje, ona hitrim pokretom nešto izvadi iz svog džepa. Siva je Sjena zbog straha odskočio unatrag. Djevojčica stane i pruži mu slasticu. On bojažljivo uzme komad i pohlepno ga pojede. Polako mu prilazeći, djevojčica ga pogladi. On se prepadne i polako se izmakne. Djevojčica mu ostavi komad hrane na tlu i zatim ode. Žalosno je gledao kako odlazi. Priđe hrani i nježno je podigne, baš kao da u ustima drži mladunca. Odjednom začuje režanje. Ogleda se iza sebe. Ukoči se od straha. S druge strane ulice stajao je pas. Lutalica - baš kao što je i on.  Kako se pas približavao, tako je Siva Sjena koračao unatrag. Pas je nasrnuo na Sivu Sjenu koji se istoga trena dao u bijeg. Trčao je koliko god su ga noge nosile. Okrenuo se iza sebe i psa više nije bilo. Zastane i spusti komad hrane na tlo. Osluškuje. Znao je da se takav pas ne bi predao samo tako. Začuje šuškanje grmlja. Iza njega se stvori  onaj pas. Zario je svoje zube u njegovu nogu. Siva Sjena je pao na tlo, ali nije se predao. Grizao je i grebao lutalicu, ali lutalica je uzvraćao još jače. Kad više nije imao snage, odustao je. Znao je da je s njim gotovo. Spusti glavu tužno zavijajući. U daljini začu viku:„ Mama, mama, to je onaj psić iz parka, moramo ga spasiti!“. To je omelo onog psa. Siva Sjena je iskoristio priliku i ugrizao psa za nogu. Pas je glasno jauknuo. Djevojčica odlučno uze kamenje u ruke. Počne gađati psa koji je brzo uzeo komad hrane u njušku i pobjegao. Siva Sjena položi glavu na tlo i tiho zacvili. Djevojčica dotrči do nj. „Mama, učini nešto!“ viknu djevojčica u plaču. Majka je već zvala veterinare. Siva Sjena je tonuo u san. Djevojčica pruži ruku da ga pogladi. On pogleda ruku i dotakne je njuškom, a tada naglo spusti glavu. Pogladi ga po glavi i zbog plača jedva izgovori: „ Dobar si ti pas...“ Zagrli ona svoju majku. Tog trena dođu veterinari. Međutim Siva Sjena više nije bio pri svijesti...

Na trenutak otvori oči i vidi svijetlo. Ugleda majku one djevojčice i veterinara kako razgovaraju. Neka nježna ruka pogladi ga po glavi. On polako zakrene glavu, vidje djevojčicu i tiho zacvili. „Sve je uredu.“ kaže tiho djevojčica. Siva Sjena osjeti slabost. Vratio se u poziciju u kojoj se probudio i utonuo u duboki san... Probudi se usred noći. Iskoči iz kreveta kad je osjetio da je netko kraj njega, ali budući da je bio slab na nogama, pade na pod. Taj koji je bio pokraj njega bio je pas pahuljasto bijele boje. On se lagano probudi. Kad mu Siva Sjena vidi lice, ostane bez daha. „Je li sve u redu?“ upita pas. Siva Sjena proguta slinu te nastavi: „Je li to moguće?!Bijela Šapo, je...jesi li to ti?!“Pas hitro ustane. U očima su mu se mogle vidjeti suze, pa odgovori: „S-Siva Sjeno! Ja...Žao mi je.“ Bijela Šapa spusti glavu i suze mu poteku. Siva Sjena mu priđe i kaže: „U redu je.“ Bijela Šapa odvrati ljuto: „Ne, nije!“. „Zašto ne bi bilo?“ upita ga Siva Sjena. Bijela Šapa odgovori: „Ja sam bio ovdje na toplom, dok si se ti vani smrzavao i da... da sam te potražio ovo se ne bi dogodilo.“ Siva se Sjena osmjehne. Sjedne pokraj Bijele Šape i gledajući zvijezde kroz prozor odgovori: „Više nije bitno. Iz borbe koja me dovela ovdje naučio sam da se vrijedi boriti za život. Iako je moj život bio lutanje, bježanje i krađa. Svakoga sam se dana nadao da nisi mrtav, da ću te naći. Znao sam da si ti iskra koja mi nedostaje u životu.“ Bijela Šapa u čuđenju izusti: „Ali kako si znao da sam ja ta iskra u tvom životu?“ Siva Sjena malo zastane: „Svi ostali su me izbjegavali. Jer pa... znaš...bio sam lutalica.“ Bijela Šapa spusti uši. Siva Sjena zijevne: 

“Idemo sad spavati.“ Sklupčaju se jedan kraj drugoga nakon dugo vremena... 

Valentina Piršlin, 8.razredOsnovna škola “Đuro Ester” Koprivnica

 

 

Rad Valentine Piršlin ušao je u uži izbor za nagradu „Mali Galović“ na literarnom natječaju „Mali Galović“ u sklopu manifestacije Galovićeva jesen.

Kategorija:

Čarolija čarobnog napitka

    U dalekoj Slatkišozemlji postojao je čarobni Slatkišopad. Iz njega je padalo puno slatkiša. Bio je sav šaren. Djeca su ga obožavala. Često su tamo dolazila nakon škole. Oko njega je letjela vila Šarenica. Ona im je pomagala sakupljati slatkiše.Jednog dana, djeca su, kao i uvijek poslije škole, stigla do Slatkišopada. Vidjela su vilu Šarenicu i Slatkišopad kako se ne kreću. Bili su kao zaleđeni. Slatkišopad nije mogao davati slatkiše, a Vila Šarenica nije mogla pomaknuti ni prst. Djeca su bila začuđena. Jedan dječak koji zna sve o čarolijama, dosjetio se da ih samo Slatkišonapitak može odlediti. Slatkišonapitak u sebi ima šarenilo, slatkiše i magičnu moć, a nalazi se nad Vatrovulkanom. Vatrovulkan iz sebe izbacuje magične tvari pomiješane s vatrom i slatkišima. Najgore je to da djeca do Vatrovulkana moraju prijeći Bljakorijeku. Bljakorijeka je mutna jer se u njoj nalaze same štetne tvari. Kako bi spasili Slatkišopad i vilu Šarenicu, djeca su hrabro prešla preko velikog starog, visećeg šupljeg mosta i došla do Vatrovulkana. Zamolila su ga Slatkišonapitak. Vatrovulkan je znao da Slatkišopad svaki dan uveseljava djecu pa je iz sebe odmah punom snagom izbacio toliko im potreban Slatkišonapitak. Djeca su mu zahvalila i otrčala do Slatkišopada i vile Šarenice. Prolila su po njima Slatkišonapitak i odledili ih. 

     Sad su svi bili sretni. Svakog dana ponovno su zajedno uživali i zabavljali se.  Slatkišopad je veliko otkriće!  Mislim da će svi na svijetu saznati za njega.

Dunja Poljak, 4. a

 

 

Hrabra Šarlis

 

       Jednog dana na Slatkom planetu vanzemaljka Šarlis se igrala vani u dvorištu. Taj je planet bio roze boje. Umjesto trave imali su šećerne trakice, umjesto oblaka šećernu vatu, a umjesto drva velike lizalice. Vanzemaljci koji su živjeli na Slatkom planetu, zvali su se Slatkići. Slatkići su bili ljubičaste boje. Umjesto kose imali su gumene crviće. I pogodite što, mogli su jesti svoju kosu! I kad bi pojeli jedan crvić, za tri slatkosekunde narastao bi im novi!                                                    

        No, Slatkići su počeli gubiti slatkiše, a time i svoju čaroliju! Ako uskoro to ne poprave, njihov planet zajedno s njima će nestati. Šarlis je bila svjesna u kakvoj je opasnosti njezin narod. Htjela je svima pomoći te se dosjetila jedne ideje. Bila je dosta opasna, ali Šarlis je bila spremna riskirati. Šarlisina ideja bila je da na karti vulkana pronađe vulkan s dovoljno slatkiša za sve Slatkiće. Tako bi se njihova čarolija povećala i Slatkići bi nastavili živjeti. Kada je pronašla vulkan s dovoljno slatkiša, Šarlis se spremila za putovanje. Mami je rekla da ide kampirati kod svoje prijateljice. Mama joj na početku nije vjerovala, ali ju je Šarlis na kraju uspjela nagovoriti. Kada je stigla do vulkana po imenu Slatkopuc, istražila je sve oko njega. I napokon je pronašla gumbić. Šarlis je pritisnula gumbić i odjednom su se otvorila velika vrata. Ušla je u prostoriju u nadi da će lako pronaći gumb koji uključuje vulkan, no u prostoriji je bilo najmanje sto gumba. Ugledala je gumb na kojem je pisalo: UKLJUČI VULKAN. Pritisnula je gumb i začula glas računala: „Erupcija vulkana Slatkopuc za pet minuta.“ Šarlis je nestrpljivo čekala. Znate izreku: „Tko čeka, taj i dočeka!" Odjednom, računalo reče: „Erupcija za 5, 4, 3, 2, 1..." I bum! Vulkan je eruptirao! Slatkiši su letjeli posvuda, a svi Slatkići skakali su od sreće. Kad se Šarlis vratila kući, sve je priznala. Slatkići su je slavili dva dana. Od tada Slatkići slave dan kada je Šarlis spasila njihov planet. Tako je nastala legenda o Slatkišopadu, koji su Zemljani slučajno snimili satelitom. I zato ljudi znaju sve o tome. Šarlis je danas kraljica Slatkog planeta i ponosna je na to. A na Zemlji, legenda o Slatkišopadu prenosi se s koljena na koljeno.

Ema Pintar, 4.a

Slatke avanture Frana i Mirne

 

Za početak, za one koji ne znaju, Slatkišopad se nalazi u gradu Slatkišogradu, na planetu Slatko. Tamo je prije više stoljeća otkriven život pogodan za ljude. Šlatkišopad je rijeka iz koje su nekada davno, otprilike prije milijun godina, tekli slatkiši. Na žalost sve djece iz Slatkišograda, rijeka je jednog dana nestala. Nestankom slavne rijeke Slatkišograd je pao u zaborav. Možda će vas to rastužiti, ali na kraju priče dogodit će se nešto sretno, fascinantno i nevjerojatno. Saznat ćete kako je dvoje male djece zauvijek promijenilo životu u Slatkišogradu.

Jednog sunčanog dana u Šlatkišogradu desetogodišnji Mirna i Fran igrali su se pokraj rijeke Šlatkišopad. Loptali su se i odjednom im je lopta upala u rijeku! Vidjevši kako je rijeka nosi, Mirna je viknula: „Jao ne, to mi je omiljena lopta!“ i počela plakati krokodilske suze. Fran je sjeo kraj nje i nastojao je utješiti: „Naći ćemo je, ne brini.“ Nakon što se Mirna malo smirila, krenuli su u potragu za loptom. Lopte nigdje nije bilo. Mirni su potonule sve nade, bila je još tužnija, no Fran nije odustajao. Odlučio je da će sam potražiti loptu kada padne mrak. Otpratio je Mirnu do kuće. Mirna je došla kući shrvana i tužna. Otišla je u sobu i nakon napornog i stresnog dana – zaspala. Za to vrijeme Fran je krenuo u potragu. Hodao je pokraj rijeke, gledao u nju, ali sve je bilo uzalud. Više nije znao gdje bi tražio kad je sasvim slučajno ugledao kako se rijeka puna slatkiša pretvara slap. Nije mogao vjerovati svojim očima. Povikao je: „Koliko slatkiša! Mirna će biti presretna kad ovo vidi!“ Fran i dalje nije mogao vjerovati. Pričekao je jutro da kaže Mirni radosnu vijest. Ujutro, nakon što se probudio, pošao je Mirni. Mirna je i dalje bila tužna zbog lopte, no kad joj je Fran rekao da je otkrio slap pun slatkiša, osvanuo joj je osmijeh na licu. Kad je malo razmislila, nije mogla vjerovati u to što čuje. Upitala je Frana je li to stvarno istina ili ju samo pokušava razveseliti. Fran je odgovorio: „Ako mi ne vjeruješ, ove noći ću te odvesti do slapa da se i sama uvjeriš.“ Mirna je odgovorila da ne zna hoće li smjeti ići i hoće li je majka pustiti. Fran je na to odgovorio: „Ići ćemo po noći kada nas nitko neće vidjeti.“ Mirna je pristala! Dogovorili su se da će se naći ispred Mirnine kuće točno u 22:30. Nakon što su se dogovorili, Fran je kući otišao po dvije velike vreće i druge potrebne stvari kako bi sakupili slatkiše. Fran i Mirna nestrpljivo su čekali vrijeme polaska. U dogovoreno vrijeme Fran se potajno iskrao iz kuće i otišao do Mirne. Pred vratima ga je čekala Mirna koja je imala sve potrebne stvari. Krenuli su. Fran je hrabro vodio Mirnu do tog prekrasnog slapa. Ništa, čak ni najjači vjetar ih nije mogao spriječiti da dođu do tog slapa. Kad su stigli, Mirna nije mogla vjerovati svojim očima. Mislila je da je to sve san i povikala: „Ovo je čudo, ne mogu vjerovati!“ Oboje su bili veseli i radosni. Nakon veselja krenuli su na posao. Svatko je uzeo jednu vreću i do vrha ju napunio različitim slatkišima. Nakon napornog rada krenuli su kući. Kad su se vratili kući, svatko je svoju vreću sakrio u ormar. Nakon noći pune uzbuđenja svanulo je jutro. Fran i Mirna krenuli su u školu. Na putu do škole Mirna je Franu predložila da i svojim prijateljima kažu za Slatkišopad. Fran je pristao. Okupili su prijatelje i rekli im veselu vijest. Kada su to čuli, isprva im nisu vjerovali, ali dok su se sjetili povijesti Slatkišograda, shvatili su da bi to mogla biti istina. U tom trenutku najradije bi odmah potrčali do Slatkišopada i provjeriti je li to istina. Nažalost, u tom trenutku to nisu mogli učiniti jer je zvonilo za početak nastave. Ali čim je nastava bila gotova, išli su provjeriti je li to istina.

Nitko od njih nije mogao vjerovati onome što su vidjeli. Dogovorili su se da će svaki dan svako dijete dobiti nekoliko slatkiša iz Slatkišopada, ali da roditelji neće za to saznati. Sve je bilo u redu do dana kada su roditelji saznali za njihovu tajnu. Roditelji i svi učitelji škole su se pobunili: „To je previše slatkoga, to nije dobro za vas, ne smijete jesti toliko slatkiša…“ bile su samo neke riječi ljutih i zabrinutih roditelja. Roditelji i učitelji nisu mogli naći bolje rješenje nego pozvati službu koja će Šlatkišopad pretvoriti u Voćopad. Djeca, naravno, nisu bila za to, ali morala su pristati jer nije bilo drugog rješenja. Služba vanzemaljaca koja se zvala P.S. (Previše slatkiša) stigla je u noći kada su sva djeca spavala, no došlo je do problema. Jedan se dječak sjetio da je za dva dana Dan Slatkišograda i da će im za zabavu trebati puno slatkiša. Služba P.S. je već utovarila slatkiše u svoju letjelicu i ni pod koju cijenu ih nisu htjeli vratiti. Stanovnici Slatkišograda su se pobunili. Bili su spremni boriti se za najbolju zabavu sa puno slatkiša. Krenuli su u raspravu sa službom P.S.-a. Nakon polusatnog raspravljanja uspjeli su vratiti slatkiše za njihovu proslavu. Stanovnici Slatkišograda, pogotovo najmlađi, bili su presretni jer su uspjeli vratiti svoje slatkiše. Slatkišogradu su priuštili najbolju zabavu koju će pamtiti zauvijek. Nakon povratka Slatkišopada, roditelji i učitelji su pozvali službu Z.V. (Zdravo voće) i službu P.P.V. (Povrće puno vitamina), a tim je službama zadatak bio napraviti još dva slapa sa zdravim voćem i povrćem koji bi se nalazili pokraj Slatkišopada. Službe su jako brzo i dobro izvršile svoj zadatak. Stanovnici Slatkišograda novim su slapovima dali ime Voćopad i Povrćopad. Dogovor djece i roditelja je bio da svako dijete svaki dan dobije dva komada voća, dva komada povrća i jedan slatkiš. Djeca su poštovala pravila i dogovor i svi su bili sretni. Novi slapovi, a naravno i povratak Slatkišopada privukli su mnogo znatiželjnih turista. Svi događaji su zabilježeni u Povijesnoj spomenici Slatkišograda.  Fran i Mirna dobili su posebne nagrade jer su ponovno otkrili Slatkišopad. I dandanas stanovnici Slatkišograda žive sretno sa svojim slapovima. A lopta? Neki se sigurno pitaju što se dogodilo s loptom. Možda se Mirna i njezina lopta jednom sasvim nenadano ponovno sretnu.

KRAJ!             

Autorica: Ana Juratović, 4. a

Mentorica: Maja Sinjeri

Rad je osvojio 3. nagradu na natječaju SFERICE 2019.

 

 

2020 © O. Š. Đuro Ester All Rights Reserved.