Trg slobode 5,
Koprivnica

Kategorija:
 
Moja majka

 

         Kada sam se rodila, moja majka je probdjela svaku noć uz moj krevet te bi me svaki puta kada bih zaplakala uzela u naručje. Pjevala bi mi pjesme i izmišljala priče za laku noć. Učila me kako crtati bicikl i kuću (iako nije baš vješta u crtanju) te me učila čitati. Bila je uz mene u najvažnijim trenutcima mojega života: polazak u 1. razred, božićne priredbe i priredbe na kraju školske godine i na kraju polazak u više razrede. Odlaskom u više razrede imala sam osjećaj da moram postati odrasla te sama nositi odgovornost za sebe. Ostavila sam iza sebe dječji svijet i pokušala biti nešto što nisam - odrasla. Često bih se ljutila kada bi mi majka dala pusu ispred škole ili bi mi dala pokoju kaznu ili zabranu. Smetala me svaka njezina primjedba kao na primjer, da obučem potkošulju ili da se nisam dovoljno toplo obukla. Iako sam često bila vrlo otresita prema svojoj majci, ona je i dalje tu, tu uz mene i nikada me nije napustila. Naučila sam da mi mama samo želi dobro svakom njezinom zabranom ili primjedbom. Shvatila sam da imam vremena još postati odrasla i shvatila sam da je moja majka najbolja osoba na svijetu. Ponekad me zna stvarno živcirati i zna pričati bez prestanka, ima česte promjene raspoloženja i tvrdoglava je kao i ja, no upravo zbog toga je toliko volim. Učinila je toliko nemogućih stvari za mene, pa bih joj željela ovim kratkim sastavkom zahvaliti na svim posebnim trenutcima koje mi je pružila.

Željela bih reći veliko hvala za svaku neispavanu noć, za svaki njezin osmijeh i suzu, za sve stvari koje mi je omogućila, za svaku ispričanu priču i za svaki poljubac, za svaku boru na njezinom licu, svaku kaznu i zabranu, svaki trenutak proveden s njom, svaki sastavak koji mi je pomogla napisati, svaku tmurnu noć koju je svojim osmijeh učinila toplijom i svjetlijom. Željela bih svojoj majci zahvaliti na tome što pazi na mene danju i noću kao anđeo čuvar, što je svojim poljupcima zacjeljivala svaku moju ranu koju bih dobila kada bih se penjala po drveću ili trčala kroz trnje.

Bila je uz mene kada sam dobila prvu lošu ocjenu, sa mnom je lijepila zvijezde po zidu sobe kako bih imala osjećaj kao da sam u nebu i trpila bi svaku moju promjenu raspoloženja. Uvijek me prihvaćala kakvu jesam i želim reći da sam ponosna što imam ovakvu mamu. Ponosna sam na nju jer čini moj život ljepšim i bogatijim, zato jer je posebna osoba i zato što postoji i svi kažu da sam ista mama. Ovim sastavkom joj ne mogu vratiti sve što je ona meni pružila, ali se nadam da mogu izmamiti osmijeh na njezinom licu kao što to ona uvijek kod mene uspije.

Svima ponekad majke idu na živce, no one su jedine osobe koje nas bez riječi razumiju, gdje svaki pogled objašnjava više nego riječi. Zahvaljujem se ovim sastavkom svojoj majci koja je za mene i bez šminke najljepša majka na svijetu te joj se zahvaljujem što je ono što je – najbolja majka na svijetu.

Veliko hvala!

Marija Abramović, 7.a

Kategorija:
 
Dnevnik jednog tigra
Maša

Živio sam u trgovini za bebe. Smiješno, ali bio sam jedini plišanac među benkicama, dekicama i zvečkama. Bilo mi je dosadno.

 Jednoga dana se pojavio bračni par. Ona je bila trudna, a on mi se jako razveselio kad me ugledao. Zastao je, ali ga je ona pozvala dalje.

 Pogledao sam lijevo-desno-lijevo i uskočio u njihovu košaru. Mahnuo sam prijateljima dekicama, benkicama i zvečkama i provozao se na pokretnoj traci do blagajne. To je zabava!

U torbi među ostalim stvarima stigao sam u stan. On i ona čudili su se kad sam ispao iz torbe. Nije im bilo jasno kako se mali plišani tigrić tu pojavio.

On mi je namignuo i obećao da će me paziti i maziti.

Moje mjesto je bilo u mekom, ali praznom dječjem krevetiću.

A onda, jednoga dana pojavilo se nešto maleno i glasno. Bila je to Maša.

Bio sam zbunjen. Kako će me Maša paziti i maziti, pitao sam se. A onda sam se dosjetio, ja ću paziti i maziti nju! I naučit ću je svemu što znam. Postat će prava mala tigrica.

 

Maša me izgubila

Pratio sam Mašu u stopu. Najdraže mi je bilo zaspati u  njenom zagrljaju za vrijeme dnevnog odmora u vrtiću. Poslije spavanca, strpljivo sam čekao u njenom ormariću da roditelji dođu po nas i da im ispričamo svoje "tigrodovštine".

Toga dana Mašina je grupa posjetila gradsku knjižnicu, a ja sam čekao i čekao...

Tata je Mašu pokupio pred knjižnicom. Ona mu je veselo pokazala četiri slikovnice koje je posudila pa su se uputili kući.

Kad je shvatila da me nema, jako se uplašila. Pomislila je da me je izgubila.

Onda su se ipak dosjetili gdje sam.

Bilo je već kasno i sva su vrtićka djeca i tete otišli kući. Roditelji su uvjeravali Mašu da sam u vrtiću na sigurnom, ali ona je zaprijetila da će cijelu noć ostati budna jer bez mene ne može zaspati.

Srećom, u vrtiću ih je dočekalo svjetlo jer je vrijedna teta čistačica pripremala vrtić za novi dan.

Kad me Maša spasila iz ormarića, rasplakala se od olakšanja. Priznajem, malo sam se rasplakao i ja.

 

Maša je krenula u školu

Svoj sedmi rođendan Maša je proslavila prvog dana škole. Razmišljala je kako da me prošverca u torbi, ali se desilo nešto bolje.

Mama joj je objasnila da i ja krećem u školu. Školu za tigrove. Tamo ću se šuljati, skakati, loviti plijen kao pravi tigar. Grrrr! Upoznat ću nove prijatelje tigrove baš kao što će ona upoznati nove djevojčice i dječake.

Mašina škola zove se „Đuro Ester“, a moja „Đuro Tigster“.

Koja slučajnost!

Poslije škole zajedno pišemo zadaću. Maša uči slova i baš je jučer vježbala pisano slovo t.

Bio sam jako ponosan kad je u pisanku pored svojeg, napisala i moje ime.

Maša i tigar zauvijek!

 

Maša Kresojević, 2.a

Rad sudjelovao na županijskoj smotri LiDraNo 2020. te je predložen za državnu smotru.

Kategorija:
Životinje spašavaju šumu

 

Jednog jutra lisac Leo išao je k ježu Žućku. Hodajući šumom, Leo je ugledao gomilu smeća. Bio je jako ljut. Kada je stigao do Žućka, rekao mu je što je putem vidio.

Leo i Žućko odlučili su održati sastanak s ostalim životinjama iz šume. Na sastanku su se dogovorili da će sova Janka noću čuvati stražu kako bi vidjela tko baca smeće u šumu. Jedne noći Janka je vidjela ljude kako bacaju smeće. Pratila ih je kako bi doznala gdje žive. Vratila se u šumu i probudila ostale životinje. Rekla im je tko je krivac za smeće. Životinje su odlučile kazniti ljude tako da im svo smeće iz šume bace pred njihove kuće. Ljudi su se iznenadili kada su ispred svojih domova ugledali smeće koje su ranije bacili u prirodu.

Ljudi su shvatili da nije u redu bacati smeće u prirodu i da otpad treba reciklirati. Otišli su se ispričati životinjama i obećali su da više nikada neće bacati smeće u šumu ili bilo gdje u prirodu. Životinje su im oprostile, a ljudi su nastavili reciklirati i paziti na čistoću okoliša.

Teo Stipić, 3.b

 

Moja ekopriča

 

Moja obitelj ima veliki vrt, voćnjak i vinograd koji sami obrađujemo. Ja isto pomažem. Uz kuću imamo i borik s mnogo velikih borova, kao i mnogo lijepog cvijeća.

Svakog proljeća sadimo cvijeće. Zemlju ne gnojimo umjetnim gnojivom, već dobivenim od mojeg ponija. Povrće ne prskamo otrovima, ve ć beremo koprive i sami pravimo tekućinu za špricanje. Naši plodovi ne izgledaju kao oni na slikama, ali znamo da su zdravi. Moj djed svakog proljeća zasadi nove voćke. Od povrća i voća pravimo zimnicu. Moja obaveza je zalijevati cvijeće i makivati ocvale cvjetove. Smeće redovito odvajamo i ako netko pogriješi, ja ga upozorim.

            Molim sve ljude našega planeta Zemlje da paze na prirodu. Neka ne zagađuju okoliš jer ćemo tako biti zdraviji i sretniji.

 Lana Globlek. 3.b

Kategorija:
 
MaŠtA
 

Šljap – tap

Klok – klak

Tko to zuji?

Što to bruji?

Jedna vrata

od pet slova

odvode me preko krova

moga grada, moje škole

u zvjezdane dječje snove:

S cvrčkom sam skakutala,

s delfinima odlutala,

s mačkama mijaukala

i s pticama cvrkutala.

Iskusila sam i strašne zgode

bojala se nezgode,

ali tihi mili glas

nastavnice u učionici

spasio me u zadnji čas!

 

Sara Maletić, 5.c

 

Rad sudjelovao na županijskoj smotri LiDraNo 2020.

Kategorija:
Diana Budisavljevic Grab
 
Osvrt na film Dnevnik Dijane Budisavljević

 

Film Dnevnik Dijane Budisavljavić jedan mi je od najdražih o ovoj temi. Izrazito je realno napravljen zbog toga što je detaljno vođen dnevnikom Diane. Dosada sam o Drugome svjetskome ratu na području naše zemlje i upravljanju hrvatskih logora čula samo općenite i bitne stvari. Film mi je pomogao u razumijevanju životnih situacija tijekom rata zbog toga što nisam slušala samo povijesno važna imena i godine, nego sam doslovce vidjela život u tom vremenu.

Film je težak i u to nema sumnje. Osim nekih glavnih krivaca, jedan od razloga zašto je u logorima bilo teško, je taj što su ljudi okretali glavama. Znali su da logori postoje, no nisu brinuli o tome. Danas je takav postupak opravdava činjenica da onaj tko bi progovorio, više ga ne bi niti bilo. Osobe poput gospođe Diane bile su užasno rijetke. Takvi ljudi se doista mogu nazivati velikima. Živote djece, koje ona nije mogla sve znati jer ih je bilo preko 10.000, stavljala je ispred same sebe. Bila je uporna i nije odustajala dok nije dobila svaku potrebnu dozvolu za "oduzimanje" te djece, premda nisu bila ničije vlasništvo. Ne bih ju nazivala hrabrom, već plemenitom.

Neke scene su bile snažne i teške za gledati. Najviše su mi u pamćenju ostale scene izgladnjele i umirajuće djece. Bila su toliko bolesna, traumatizirana, da se usudim reći neljudska. Nije niti čudno pošto su sva počinjena djela bila sve samo ne humana i civilizacijska. Djeca i svi ti ljudi koji su prolazili kroz takve strahote, izgledali su toliko bolesno i izmućeno, samo zato što ih je netko smatrao nižom vrstom.

Film se oslanja na život stanovništva pravoslavne vjere. Jako me začudila pojava blaženoga Alojzija Stepinca. U toj sceni shvatila sam da svaka priča ima dvije strane, ponekad i više njih. Nije bio prikazan kao svetac ili kao pomagatelj svima kojima je pomoć potrebna, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Prikazan je...politički. Nažalost, sve se na kraju svodilo na politiku, htjeli mi to ili ne.

Isto tako u filmu je četvero osoba koje su kao mala djeca bila u logorima. Sada imaju više od 80 godina, no svaka uspomena još živi u njima. Sjećaju se svakog detalja i svakog događaja. Ti ljudi moraju biti saslušani kako se ovakve stvari više nikada ne bi ponovile. Takvi ožiljci se pamte i nakon njihove smrti jer ih pamti cijelo čovječanstvo.

Sve grozote koje su se događale za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, ne mogu se staviti u jedan osvrt. Zbog filmova kao što je ovaj, zločini nikada neće biti zaboravljeni. Povijest ne smije biti zaboravljena, zločine treba kazniti, a povijest bi nas trebala učiti. Teško je zamisliti da se nešto ovakvo dogodi danas, barem mojoj generaciji. Ratova poput Drugoga svjetskoga rata nije bilo u posljednjih 70 godina, no nažalost, i dalje širom svijeta tinjaju ratovi i stradanja ljudi zapravo nikada ne prestaju.

                                                                                              Marija Rimac, 8.a

 

Kratki osvrt na film Dnevnik Dijane Budisavljević

 

Smatram da je film odličan i da je jako mnogo rada i truda uloženo u stvaranje filma. No, neke scene su me uznemirile, kao na primjer prizori izgladnjele djece, uništavanje knjiga u kojima su zapisana imena spašene djece, što znači da su na neki način ta djeca čija su imena napisana, nestala. Jako me potreslo kada je bivši logoraš gospodin Živko kazao da je lančić iz djetinjstva sve što zna o sebi, ne zna tko su mu roditelji te gdje je i kada rođen. Smatram da to znači da je toj djeci oduzeto djetinjstvo i time dio života, također i majčinska ljubav. Najveća tragedija je to što je, kao i Živko, mnogo djece proživjelo nezamislivu bol i tugu.

Pozitivno me iznenadilo što su mnogi ljudi koji su živjeli u vrijeme Drugog svjetskog rata htjeli pomoći bez očekivanja nečega zauzvrat, što na neki način vraća nadu u čovječanstvo i dokazuje da su tada, kao i sada, postojali junaci zbog kojih velik broj ljudi ima bolji život i svjetliju budućnost.

Lucija Delić, 8.a

 

 

 

2020 © O. Š. Đuro Ester All Rights Reserved.