“Božo, jesi li ti kad usamljen? - Nemam odgovor na to pitanje.”

U utorak 14. siječnja svi šesti i sedmi razredi naše Škole išli su gledati predstavu #generacija u izvedbi Teatra Tirena. Predstava je trajala 55 minuta. Nikolina Ljuboja glumila je petnaestogodišnju Iskru, a Ivan Bošnjak njezin operativni sustav. Predstava je bila primjerena učenicima od 5. do 8. razreda osnovne škole te učenicima od 1. do 2. razreda srednje škole.

Prvo što primjećujemo je scenografija. U sredini pozornice  bile su plave lampice koje nismo mogli vidjeti (pogotovo ne iz prvih redova u gledalištu) jer su bile na podu. Iza lampica je bio crni stolac. Na svakoj strani  pozornice bile su poslagane po tri crne kutije jedna na  drugoj. Kutije su bile oblijepljene fluorescentnom žutom i bijelom trakom. Na govornicama od kutija bili su mikrofoni.  Većina scenografije bila je usklađena s glumčevim kostimom.  On je nosio crnu majicu i crne hlače na kojima su bili zakopčani bijeli tregeri. Glumica koja je utjelovila  Iskru imala je prugastu zelenu majicu i zelenu trenirku. Oko struka joj je bila zavezana zelena traka od tkanine. Plavim lampicama na sceni se dobivala nekakva “new age” atmosfera.

Predstava nam na šaljiv i poučan, te zabavan način pokazuje svakidašnji život današnje djece i tinejdžera. Tehnologija im je dostupna od najranijeg djetinjstva. Djeca poput Iskre ne izlaze van na svjež zrak danima. Ne šetaju svog pravog, živog psa nego u videoigri maze virtualnog. Njihovi roditelji nisu ni svjesni što sve njihova djeca gledaju, rade, s km razgovaraju; razmjenjuju svoju kućnu adresu i sl.

Definitivno preporučam gledanje ove predstave jer je krajnje vrijeme da se i djeca i odrasli ljudi osvijeste. Baš kao u predstavi - računalo nam ne može biti pravi prijatelj. Svaki put kad počnemo prekomijerno provoditi vrijeme u virtualnom svijetu, trebamo se sjetiti da u tom svijetu nema osjećaja i izazova kao u pravo svijetu.

Hana Pelesk, 6.c

Predstava #generacija namijenjena je djeci u dobi od 5. do 8. razreda osnovne škole. Kazalište Tirena je ovom predstavom prikazalo svakodnevni tinejdžerski problem, provođenje vrijeme iza ekrana. Predstavu je režirala Tina Hofman, a tekst je napisala i dramatizirala Nina Horvat. U glavnim ulogama našli su se Ivan Bošnjak i Nikolina Ljuboja. Glumica je utjelovila djevojku Iskru koja komunicira s vanjskim svijetom samo preko operacijskog sustava računala (koji glumi Ivan Bošnjak).

          Predstava mi je bila izvrsna. Glazba u predstavi je imala smislen redoslijed s obzirom na tijek predstave. Sviđa mi se što je za svaku aplikaciju koju Iskra otvara drugačija glazba. Nisam primijetila nikakve prevelike promjene rasvjete osim LED lampica na sceni. Mislim da su mogli smanjiti količinu svjetla kada glumac mijenja mjesto, to jest kada počinje novi dan. Nisam točno shvatila što je Iskrin kostim. Prvo sam mislila da je to neka odjeća iz budućnosti, a nakon toga sam pomislila da je to pidžama. Glumčev kostim je bio nepraktičan. Naramenice su mu se nekoliko puta otkopčale, vjerojatno  slučajno. Sviđa mi se što je glumčev kostim neutralne boje pa može glumiti psa, ratnika… Scenografija mi je izvrsna. Jedino ne razumijem zašto su na sceni potrebne dvije govornice. Sviđa mi se što glumica ne drži nikakav ekran, nego cijelo vrijeme  prozirnim pogledom gleda u publiku i zamišlja ekran.

          U predstavi mi je nedostajalo kretanja po sceni. Nisam shvatila što znači glumičino plesanje na sceni, ali m se svidjelo kada je glumac u jednom trenutku otišao u publiku. Najviše mi se svidjelo što se Iskra, kada je njezin „ljubimac“ otišao među publiku, počela tresti i sklapati oči. Na početku predstave nisam shvatila temu, čak sam pomislila da će mi biti dosadno, ali kada sam shvatila poruku i zašto operativni sustav naglašava koliko dana Iskra nije izašla van, gledala sam predstavu s puno više pažnje. Svakako preporučam predstavu svom mlađem bratu i svima koji ulaze ili su tek ušli u tinejdžerski svijet u kojem danas vlada internet. Drago mi je što sam pogledala ovu predstavu i kada bih imala prilike pogledala bih je opet i opet, pa opet…

Lucija Turk, 6.c