“Božo, jesi li ti kad usamljen? - Nemam odgovor na to pitanje.”
U utorak 14. siječnja svi šesti i sedmi razredi naše Škole išli su gledati predstavu #generacija u izvedbi Teatra Tirena. Predstava je trajala 55 minuta. Nikolina Ljuboja glumila je petnaestogodišnju Iskru, a Ivan Bošnjak njezin operativni sustav. Predstava je bila primjerena učenicima od 5. do 8. razreda osnovne škole te učenicima od 1. do 2. razreda srednje škole.
Prvo što primjećujemo je scenografija. U sredini pozornice bile su plave lampice koje nismo mogli vidjeti (pogotovo ne iz prvih redova u gledalištu) jer su bile na podu. Iza lampica je bio crni stolac. Na svakoj strani pozornice bile su poslagane po tri crne kutije jedna na drugoj. Kutije su bile oblijepljene fluorescentnom žutom i bijelom trakom. Na govornicama od kutija bili su mikrofoni. Većina scenografije bila je usklađena s glumčevim kostimom. On je nosio crnu majicu i crne hlače na kojima su bili zakopčani bijeli tregeri. Glumica koja je utjelovila Iskru imala je prugastu zelenu majicu i zelenu trenirku. Oko struka joj je bila zavezana zelena traka od tkanine. Plavim lampicama na sceni se dobivala nekakva “new age” atmosfera.
Predstava nam na šaljiv i poučan, te zabavan način pokazuje svakidašnji život današnje djece i tinejdžera. Tehnologija im je dostupna od najranijeg djetinjstva. Djeca poput Iskre ne izlaze van na svjež zrak danima. Ne šetaju svog pravog, živog psa nego u videoigri maze virtualnog. Njihovi roditelji nisu ni svjesni što sve njihova djeca gledaju, rade, s km razgovaraju; razmjenjuju svoju kućnu adresu i sl.
Definitivno preporučam gledanje ove predstave jer je krajnje vrijeme da se i djeca i odrasli ljudi osvijeste. Baš kao u predstavi - računalo nam ne može biti pravi prijatelj. Svaki put kad počnemo prekomijerno provoditi vrijeme u virtualnom svijetu, trebamo se sjetiti da u tom svijetu nema osjećaja i izazova kao u pravo svijetu.
Hana Pelesk, 6.c