Život u Afganistanu oblikovao je moj filmski izraz
Intervju s američkom filmskom producenticom i glumicom Tajanom Prka
Put filmske karijere vodi Tajanu Prka, filmsku glumicu, scenaristicu i producenticu hrvatskih korijena od Njemačke preko Meksika i Amerike do Kanade i Afganistana. Na tom se putu našla i Hrvatska, grad Zagreb i biser Jadrana – Dubrovnik, koji je Tajana odabrala za vjenčanje s Tariqueom Qayumijem, kanadskim redateljem afganistanskog podrijetla. Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava stupili smo u kontakt s umjetnicom koja je svoj poziv usmjerila na prikaz života ljudi u Afganistanu i zalaganje za ljudska prava.
Kako ste krenuli na put prema umjetničkom pozivu?
Moja prva ljubav je bila glazba. Svirala sam klavir i violinu. U Münchenu, kamo su moji roditelji odselili iz Koprivnice za poslom, plesala sam balet. Kasnije sam plesala i u Zagrebu u Školi za ritmiku i ples. Zbog ozljede nisam mogla nastaviti školu plesa. Upisala sam glumačku akademiju i tada se rodila ljubav prema filmskoj umjetnosti. Po završetku akademije radila sam u kazalištima u Njemačkoj i ostvarila uloge u nekoliko predstava.
Kada ste se počeli baviti filmom?
Prijatelji su me pozvali u Ciudad de México gdje sam živjela godinu i pol učeći jezik, radeći kao konobarica i voditeljica filmskih radionica za djecu. Tamo sam 2005. godine odigrala ulogu u kratkometražnom dramskom filmu If. Po povratku u Njemačku i kazalište, shvatila sam da se želim posvetiti filmu. Stoga sam 2008. g. otišla u Ameriku, Los Angeles, gdje sam upisala tečaj glume kod izvrsne dramske pedagoginje Judith Weston. Na tečaju sam upoznala svog današnjeg supruga Tariquea Qayumija, koji je rodom Afganistanac, a odrastao u Kanadi. Zajedno smo snimili nekoliko uspješnih dugometražnih i kratkometražnih filmova, on kao redatelj i scenarist, ja kao glumica, urednica i producentica.
Koje su teme vaših filmova?
Zanima me stvaranje psiholoških priča o krizama identiteta koje propituju višeslojne dimenzije osobnosti.
Kako ste se počeli zanimati za temu ljudskih prava, osobito prava žena i djevojčica?
Kad je suprug dobio ponudu za rad na popularnoj kabulskoj Tolo TV, pozvao me da pođem s njim u Afganistan. Plašila sam se položaja žena u Afganistanu, političke situacije i stalnih nemira, no ipak sam pristala i nisam požalila. Otkrila sam da je među zaposlenicima na televiziji trećina žena i nisu sve pod burkama. No, jako me dirnulo vidjeti svakodnevan život žena u Afganistanu i koliko djece odrasta bez roditelja. Dotada nisam bila svjesna što znači ne imati osnovna ljudska prava s kojima sam se ja rodila, koja su nama sasvim normalna i svakodnevna, kao što je pravo na obrazovanje, pravo na donošenje odluka o svojem životu, pravo na sudjelovanje u politici, pravo na zaposlenje, ravnopravnost u obitelji, društvu, politici, kulturi.
Koje ste filmove snimili?
U Kabulu smo 2013. g. snimali kriminalističku seriju The Defenders, posvećenu policajcima specijalcima u kojoj sam i sama glumila. U Afganistanu je teško naći glumce jer nema glumačke akademije. Serija je bila vrlo gledana. Druženje s američkim i drugim vojnicima na misijama u Afganistanu 2014. g. inspiriralo nas je za film Targeting. Riječ je o psihološkom trileru u kojem sam tumačila glavnu ulogu američke veteranke koja po povratku s bojišta obolijeva od PTSP-a, što joj onemogućava da nastavi s normalnim životom i poveže s obitelji. Film je imao svjetsku premijeru. Istovremeno sam napisala scenarij prema kojemu smo iduće godine snimili kratku dramu The Gift o pravima žena u Afganistanu. Film problematizira rascijepljenost afganistanske žene između tradicije, koja nalaže dogovaranje braka za svoju tinejdžersku kćer i želje da kćeri pruži drugačije životne mogućnosti, koje ona sama nije imala.
Koji biste film izdvojili kao najuspješniji?
2017. producirala sam dramu Black Kite, priču o ljubavi čovjeka prema letećim zmajevima ispričanu kroz prizmu pet desetljeća političkog previranja u Afganistanu. Radnja prati odrastanje dječaka Ariana koji voli zmajeve, ali mu na putu stoje politička zbivanja i promjene u Afganistanu. Kad talibani preuzmu vlast i zabrane letenje zmajevima, on gotovo odustane od svoje strasti. Međutim, da bi svojoj kćeri Seemi pružio osjećaj djetinjstva koje je nekoć imao, Arian riskira život tražeći i leteći zmajevima.
S kojim ste se izazovima i problemima susretali prilikom snimanja?
Kad smo snimali Black Kite, utrpali smo se na stražnja sjedala lokalnog taksija. Od početka smo znali da nije poželjno pokazivati da se razlikujemo od drugih. Rano ujutro bismo uhvatili taksi i smjestili u njega opremu, tako smo bili manje izloženi. Snimali smo DSLR kamerom uz skromni proračun i ekipu. Ako ste preveliki, počinjete privlačiti pažnju. Tijekom snimanja se dogodio napad. Posljednjih dana snimanja glumica Leena Alam otišla je s prijateljicom na predstavu u Francuski kulturni centar, no netko je već sjedio na njezinom mjestu. Rekla je da nema veze i sjela na drugo sjedalo, a onda se dogodila eksplozija upravo na mjestu gdje je ona trebala biti. Unutra se ušuljalo dijete s bombom. Željeli smo otkazati snimanje i predložili smo redukciju njezine uloge, no ona je odbila rekavši kako moramo nastaviti jer ne možemo dopustiti da nas maltretiraju.
Gdje pronalazite inspiraciju za filmove?
Inspiraciju i ideje za filmove pronalazim u životu. Trenutno produciram film The Letter, prema istinitoj priči o djevojci koja mora pronaći ljubav za svog otuđenog oca. U pripremi je i film Motherhood o bolesnoj opsesiji žene vlastitim djetetom.
Za što se zalažete filmskim ostvarenjima?
Želim potaknuti promjene u svijetu koje bi ljudima omogućile miran, siguran i dostojanstven život. Vjerujem da prikazivanjem sudbina ljudi u uvjetima političkih režima, represije i borbe za preživljavanje potičem na aktivno zalaganje za ljudska prava i humanitarno djelovanje.
Na kojim ste filmskim manifestacijama sudjelovali?
Film Black Kite imao je premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (TIFF)2017. g. te je prikazan na još 20-ak filmskih festivala. The Gift je sudjelovao na Black Maria Film Festival i prikazivao se diljem SAD-a. Targeting je sudjelovao na festivalu Dances with Films u Los Angelesu.
Jeste li osvojili koju nagradu?
Film Black Kite je 2018. godine nagrađen na Leo Awards za najbolji scenarij, najbolju režiju i najbolju emotivnu snimku.
Gdje se mogu pogledati Vaši filmovi?
Moji filmovi se mogu pogledati naAmazonu, iTunesu.
Što poručujete mladim ljudima koji se žele baviti umjetnošću?
Ozljeda zbog koje sam morala odustati od plesa nije me pokolebala u želji da se nastavim baviti umjetnošću. Ulagala sam trud da bih ostvarila planove. Po završetku akademije mislila sam da će me netko zvati za angažman u filmu, ali ubrzo sam uvidjela da neće biti ništa od čekanja s diplomom u džepu, moram sama krenuti i pronaći put. U Americi sam shvatila da se ljudi obrazuju cijeli život kako bi ostvarili svoje potencijale, neprestano nadograđuju svoje znanje. Početkom snimanja imali smo financijskih poteškoća, ali krenuli smo s onime što smo imali. Podrška dolazi kad već nešto ostvariš. Slobodno sanjajte velike snove, ali unatoč talentu, uspjeh neće doći sam po sebi, potrebno je raditi.
Ana Marija Buhić, 7.a