Osnovna škola "Đuro Ester"
Trg slobode, 48000, Koprivnica
(048) 622 433
leteci.razred21@gmail.com
Eva Krajina talentirana je u mnogo područja, od pisanja tekstova do računanja matematičkih zadataka. Njezin planer pun je svakakvih obaveza, ali uvijek nađe vrijeme za druženje s prijateljima i hobije. Eva je izvrsna plesačica i već dugo trenira ples. U razgovoru s Evom saznali smo više o umjetnosti za koju se treba “pomučiti”.
Kada si počela plesati? Je li te ples oduvijek zanimao ili su te roditelji upisali samo da se baviš nekim sportom?
Počela sam plesati i pokazivati interes za ples već u prvome razredu kada je jedan trener u našoj školi dijelio letke za upis u plesni klub. Već sam se vidjela u plesnim cipelama, raznim frizurama i haljinama. Sama sam došla do ideje za ples, a moji roditelji su me uvijek podržavali.
Kako si ušla u svijet plesa?
U svijet plesa ušla sam jednim dodirom, primanjem letka. Prije tog događaja nisam ni znala da takva vrsta plesa postoji, taj dan mi je promijenio život.
Plešeš li sama ili s partnerom?
Plešem s parterom i vrlo sam zahvalna i sretna na tome. Za spajanje mog partnera i mene zaslužna je trenerica koja nas je molila da otplešemo samo jedan valcer, a sada ih plešemo na tisuće.
Koji ti je ples najdraži? Koji je najzahtjevniji?
Najdraži standardni ples mi je tango, a najdraži latinoamerički ples mi je rumba. Rumba i tango su zapravo vrlo različiti plesovi, a volim ih zbog karaktera. Karakter i osobnost su najvažnije karakteristike u plesu, važnije i od tehnike i točnosti. Na plesnim natjecanjima suci ne žele vidjeti 20 istih parova ili pojedinaca, suci uvijek traže nešto različito, što nas izdvaja od drugih. Važan je način na koji se prezentirate vi ili vaš parter te na koji način pokazujete svoj trud. Rumba ima vrlo romantičan karakter, ona je spora, ali privlačna. Ona mi je isto tako i najzahtjevniji latinoamerički ples zajedno s jiveom. Jive je vrlo zahtjevan zbog svojeg brzog ritma, a po karakteru je šaljiv i veseo. Tango je vrlo ozbiljan i opasan, a glavna karakteristika mu je staccato, odnosno oštri i brzi pokreti.
Koje je tvoje najveće postignuće i na što si najviše ponosna?
Moje najveće postignuće su moje medalje, diplome i kondicija koju sam stekla. Zapravo, nisam najponosnija na sebe, već na svog partnera, koji neumorno radi unatoč svim operacijama i bolovima bruha.
Kako se zauzimaš za jednakost u plesu? Potičeš li i dječake da se bave plesom?
Bilo bi ljepše kada bi ljudi smatrali ples ozbiljnijim, a ne sportom laganim za koji su sposobne samo cure. Dok nas gledatelji gledaju s pozornice, dive se našem uspjehu, misle da se to u par tjedana može uvježbati, a nitko nikada ne vidi onaj glavni put i odricanje od druženja i slobodnog vremena samo da bismo izvježbali pravilno koji korak. Ples je izrazito kondicijski zahtjevan. U treningu i izvođenju angažirani su gotovo svi mišići. Baš je zbog toga moj partner nakon operacije imao velike opasnosti. Doktori su rekli da može plesati odmah nakon operacije, ne znajući da ples nije težak sport. I još danas ne može normalno vježbati zbog prenaglog treniranja nakon operacije. Ne razumijem predrasude koje ljudi imaju vezano za ples. U našem klubu prevladavaju cure, no manjak muških plesača nije toliko velik. Iako, htjela bih da se više dečki uključi u ples. Emisije poput “Plesa sa zvijezdama” pridonose razumijevanju i popularizaciji bavljenja plesom.
Razgovarala:
Maša Kresojević, 5.a
