Dragi grade,

koji si patio, suze za svojim sinovima prolio, koji si vratio djeci nadu te na kraju bitke, onako gol i bos, s ničim osim žarom života u uplakanim očima stao pred svijet kao pobjednik. Dragi Vukovaru!

O tvojoj sudbini zna svako dijete u školskoj klupi, no priča koju priča sporedni lik i priča koju priča preživjeli dva su u potpunosti različita pojma. Sam šum tvojih ulica dovoljan je da ostavi prolaznika bez daha, bez riječi, suha grla i staklenih očiju. Upravo te ulice jedine poznaju istinu koja je, iako na površini neprimjetna, satkana duboko u njihove temelje. Osjećaj je drugačiji; jednostavno toliko drugačiji od naučenog u školskoj klupi da se čini gotovo stvarnim. Bitno je naglasiti ovo „gotovo“ stvarnim jer, pitam se može li se itko toliko poistovjetiti s tobom da osjećaj bude uistinu stvaran ili si takva sjećanja odlučio sakriti negdje u dubokoj ladici prošlosti i baciti ključ kako bi prevladalo ono malo nade. Brojevi. Slušajući o tebi primijetila sam da se često spominju brojevi. 938, 200, 60, 32, 2088, 525. To si zasigurno brojevi, no ona riječ koja iza svakog od njih nedostaje jest: ljudi. Ima li uopće potrebe za spominjanjem brojeva kada znamo da su u pitanju ljudi? Bi li činilo ikakvu razliku kada bi brojevi bili drugačiji? Bi li to umanjilo činjenicu da je iza svakog od njih, nečiji sin, otac, brat, majka, sestra ili kći, osoba koja je nekom značila sve, osoba koju je netko volio i osoba koja je voljela. Kada to shvatimo ima li uopće smisla razmišljati o brojevima?    

Želim ti reći hvala za slobodu, koju si tako siromašan toliko skupo platio.

Želim reći hvala tvojim ljudima čiji su životi bili valuta za tu skupu slobodu, da im barem na tren izmamim osmijeh na već ozebla i uplakana lica.

Želim im poručiti: „Grad – to ste bili i ostali vi.“, kako biste mogli sklopiti oči u nadi za bolje sutra.

Iva Arko, 8.b