Mali, brzi, nikako buckasti, jedan komu je nadimak Brbljasti.

         Ah, što da vam kažem, njegovo odijevanje je prikladno; debela majica zabunda se oko vrata i gas u školu. Kada je majica kratka, (na tjelesnom) trči, skače, fućka i fijućka kao da smo u društvu nekog majmunčića. Hoda kao gumasta cigla, za kretanje u željenom smjeru njegova glava ode desno, a noge lijevo. Njegova je gesta i moto: „Kada još stigneš, brbljaj!“ Nema tu hrabrosti, odvažnosti ili suzdržanosti, samo idi pa vidi i blebeći bez prestanka pa što bude – bude. On živi lako. Brbljanje se igra s njim lovice. Kada loptom gađa, gađa avione i ptice, a nešto mu posebno ide od ruke: spretno igra – tamo, ovamo, gore, dolje, lijevo, desno i gle, čudo! Nastane novo remek–djelo; ne, nije ni Mona Liza ni sastavak o putu do Pariza, već lizalica, torbica, balončić ili lampica.

         I sve to u brbljavim ručicama.

Iva Kljaić, 5.a

Literarni rad sudjelovao je na međuopćinskoj Smotri LiDraNo 2024.