Razgovor sa školom: Tko prestane učiti je star

Draga školo, reci mi, kako se zoveš?

Draga moja Dunjo, ja sam ti promijenila već tri imena! Sada se zovem Osnovna škola „Đuro Ester“. Isprva sam se zvala III. osnovna škola Koprivnica, a kratko vrijeme i Osnovna škola Branko Jambrešić Zriko. Moram priznati, sadašnje mi se ime najviše sviđa.

A tko je taj Đuro Ester?

Đuro Ester, dijete moje, bio je jedna mudra glavica. Dok je bio tvojih godina, čitao je pjesmu samom banu Josipu Jelačiću koji je došao u Koprivnicu položiti kamen temeljac za novu Pučku školu. Već je tada dao naznake da će od njega biti nešto. Školovao se i postao koprivnički učitelj, pedagog i dramski pisac. Učio je djecu, izradio risanke i pisanke za učenike, pisao radove o odgoju i zabavljao građane svojim komedijama. Pokrenuo je amatersko kazalište u Koprivnici, a kad bi mu „sfalilo“ glumaca dobrovoljaca, onda bi i sam glumio u svojim predstavama.

Školo, koliko ti je zapravo godina?

O, tek mi je 60 godina! Zapravo ne, 59, ali uskoro će 60-ta! Vidiš, rođena sam 30. listopada 1959.

Sigurno si proživjela mnoge dogodovštine. Što ti je ostalo u posebnom sjećanju?

E da, mnoge dogodovštine ti ja pamtim… Teško je izdvojiti posebnu, ali dobro se sjećam kad su me preselili u novu zgradu, ovu  sadašnju. Jedva sam dočekala! Veselila sam se kao malo dijete! To ti je bilo `75.-te. `95.-te su me lijepo obnovili. Jedno vrijeme je tu skupa sa mnom živjela i Glazbena škola, pa sam se naslušala divne glazbe… Bile su to godine…

Vjerujem da si puno toga naučila slušajući naše učitelje. Nije li ti dosadilo godinama slušati jedno te isto gradivo?

Dobro kažeš, puno sam naučila, ali još uvijek učim. Ne učim samo od učitelja, nego i od djece. Svakoga dana naučim nešto novo. Znaš, svatko tko prestane učiti je star, bilo da ima 20 ili 80 godina! A ja sam ti još mlada! Čujem da mi se sprema i rekonstrukcija. Bit ću k`o nova!

Kakva su ti današnja djeca?

Djeca su ti, Dunječkice moja, svakakva. Ima dobrih, marljivih i pravednih, ali i onih koji zabušavaju, zaboravljaju ili misle samo na sebe. Isto ti je tako i u svijetu odraslih. Posebno me vesele moji mali prvašići. Znaš ono, kad ne znaju gdje im je jaknica, pa se rasplaču ili dođu u školu ujutro umjesto u podne… A tek dok mi na priredbama recitiraju pjesmice… Baš su dražesni! Radujem se uspjehu svakog mojeg učenika, nagrađujem njihov trud i rad. Ponosna sam kad moje ime ponesu među prvake, ali najviše cijenim dok me predstavljaju svojom pristojnošću. Voljela bih da izrastu u odlične ljude – solidarne, pravedne i pristojne koji pomažu jedni dugima. To je jako važno jer oni su budućnost našeg društva.

Kakvi su učitelji?

Moram ti reći, jako su različiti. Jedni bi samo računali i mjerili. Jednom su me cijelu izmjerili. Već sam se uplašila da ću ispasti šira nego što jesam. Makar bi bilo dobro da sam malo veća. Sanjam o tome da dobijem sportsku dvoranu. Ovako su mi dječica na tjelesnom po hodnicima…  Jadničci… Ima učitelja koji bi pak samo čitali i pisali. Naslušam se od njih svakojakih priča. Veselih, dirljivih, zanimljivih i poučnih. Ima i onih koji govore drugim jezicima. Već sam naučila engleski, njemački i francuski. Neki su zaljubljeni u znanost, pa izvode kojekakve pokuse. Drugi se pak rado prisjećaju prošlosti i obožavaju proučavati geografske karte. Neki vole vježbati, neki slikati, svirati ili pak moliti. Vole oni i novu tehnologiju, ali i ručni rad. Kažem ti, Dunjo, pravo čudo kakvih sve ima. Ali svi oni žele istu stvar – naučiti djecu da postanu dobri ljudi.

Kako provodiš ljeta?

Pusto mi je dok su učionice prazne i dok nema dječje cike, ali opet, dobro mi dođe i malo odmora. A onda, prvog rujanskog ponedjeljka sve opet živne i ispuni me dječji smjeh. Kad svečano zasvira Lijepa naša, sva treperim od ushita. Toplina prostruji mojim hodnicima i spremna sam za novi početak, novi krug. Sve se vrti u krug. To je cjelina života.

Imaš li neki poseban dan koji ti je najdraži?

Dan škole, naravno! To je moj dan. Nešto kao rođendan. Sve je tada posvećeno meni. Djeca recitiraju, glume, pjevaju i plešu meni u čast. Slikaju me novinari, o meni se piše u novinama i na internetu. Tada se osjećam posebnom.

Uskoro ćeš proslaviti 60.-tu godišnjicu. Kako teku pripreme za slavlje?

Jako se veselim! Spremaju mi veliko iznenađenje. Sve vas pozivam na proslavu u Koprivnicu! Doći će i moja najbolja prijateljica iz Slovenije, Osnovna šola Olge Meglič Ptuj. Mi smo prijateljice već 36 godina!

Što poručuješ svojim učenicima?

Dragi učenici, ja sam tu za vas i moji su učitelji tu za vas. Oni će vam otvoriti mnoga vrata, ali vi morate ući sami.

Dunja Bajrić, 6.b