Spava li šuma noću?

      Na rubu jednog malog grada postoji jedna velika, zelena i zanimljiva šuma. Svakoga dana obilaze ju stanovnici toga grada i rado provode vrijeme u njoj. Dolaze vrtićka djeca s roditeljima, tinejdžeri u šetnju sa svojim psima, bake i djedovi da provedu vrijeme na svježem zraku. Dolaze i rekreativci koji marljivo vježbaju i profesionalni sportaši koji žele odraditi trening na otvorenom. Svakako, najčešće su tu ljudi željni šetnje po svježem zraku i odmora nakon radnog dana. Cijeli dan kroz šumu prolaze ljudi, šeću, pričaju, trče…

      A po noći? Spava li šuma noću? Ostane li prazna bez svojih šetača, sportaša i četveronožnih ljubimaca? Naravno da ne. Šuma tek noću živi svojim punim plućima, onako kako to najviše voli.

Jedne noći nisam mogla zaspati, u stvari nisam niti sigurna jesam li se probudila i sve to vidjela ili je to možda bio najneobičniji san. Šuma je izvana izgledala skroz obično kao i svakoga dana i kao druge šume, a kad sam ušla malo dublje, doživjela sam pravu čaroliju. Šuma uopće nije bila ni hladna, ni mračna, ni strašna kakvom sam ju zamišljala. Sjaj krijesnica osvjetljavao ju je kao moje božićne lampice drvce. Tada sam na jednoj grani spazila prekrasnu vilu. Bila je obučena u svečanu zlatnu haljinu i u ruci je držala nešto kao čaroban štapić. Činila se prilično vesela, ali i zaposlena. Osim krijesnica, u toj prekrasnoj noći, sve je bilo puno i drugih šumskih životinja. Ugledala sam dva bijela zeca za koja nisam ni znala da su stanari ove šume. Pričali su o ručku koji su pojeli u susjednom vrtu, mrkvi koja je bila preslatka i planirali ručak za sutrašnji dan. Koliko sam shvatila, vidjeli su prekrasno zeleno zelje u susjedom vrtu po koje su planirali otići noćas. Onda sam ugledala i nekoliko vjeverica koje su imale pune šape lješnjaka što su ih prikupile s velikog lješnjaka na rubu šume. Svi su se obraćali vili koja ih je pozorno slušala i sa svakim malo popričala. Svi su se lijepo slagali. U jednom trenutku naišao je veliki jelen. Bila sam sigurna da će se tada svi razići. Kada je on iznosio svoje mišljenje, svi su ga pozorno slušali, Naime, navodno je  tijekom dana vidio da su na rub šume došla neka čudna bića i ostavila neke čudne predmete za njih. Poveselio se da je to nešto za obrok što će svi zajedno podijeliti. Onda je ispričao kako se njegov mali Bambi pošao igrati sve dok se nije zapetljao u te čudne predmete i jedva su ga spasili. Sve ih je upozorio da ne idu u tom smjeru šume jer su to neke jako opasne stvari.       

  Ništa mi nije bilo jasno. Prošetala sam do ruba šume da vidim o čemu se radi. Tada sam ugledala veliku hrpu smeća. Bilo je tu jako puno plastičnih vrećica u koje se mali Bambi zapleo, stara perilica veša i stare kante. Netko od ljudi je donio u dnevni boravak ovih šumskih stanara hrpu smeća!!! Kako bi bilo nama da nam netko to napravi u našemu domu. Puno puta sam šetala tom šumom i nisam razmišljala čiji je ona sve dom. Koliko ovdje ima stanara i koliko je bitno da ju svi zajedno koristimo i čuvamo na najbolji mogući način. Malo sam zašuškala i tada me vila pogledala čudnim pogledom. Zamahnula je svojim čarobnim štapićem i ja sam se probudila u svojem krevetu. Zato mi uopće nije bilo jasno jesam li sanjala ili se to zaista dogodilo. Popodne sam otišla u šumu u šetnju sa svojim roditeljima. Nisam im ništa spominjala o prošloj noći. Provjerila sam svaki kutak, svaku granu i nisam ugledala ni jednog šumskog stanara. To što ih ja ne vidim, ne znači da oni nisu ovdje. Izgleda da mi ovu čarobnu šumu koristimo danju, a noću ona postane pozornica svih njezinih stanara koji se preko dana vješto skrivaju od svih nas.

      Dokaz da postoje samo su one mrkve koje su nestale iz susjedovog vrta i nažalost, neka uginula životinjica koja se zaplela u ljudskom smeću. Šuma je i dalje onako prekrasna, zelena, zanimljiva i stalno nam oprašta naše nestašluke.

 Možda je vrijeme da razmislimo o malim bićima s kojima dijelimo tu šumu i pokušamo ju zaštiti za sve nas.

Lara Blažeković, 6.d

Literarni rad predložen je za državno natjecanje Europa u školi 2022.