Osnovna škola "Đuro Ester"
Trg slobode, 48000, Koprivnica
(048) 622 433
leteci.razred21@gmail.com
Zašto? Zato! Zašto? Zato jer. Zašto? Zbog razloga. Kojeg? Tog.
Ne želim pisati i točka. I zašto svejedno pišem?
Za bezveze (mog mačka Tinkija totalno nisu oteli vanzemaljci i on totalno nije ris, a pogotovo ne ris kojem se vatrene moći pokrenu u svemiru i totalno vanzemaljcima nije spalio brod i totalno ga nije cijeli grad vidio kako se spustio pred moju kuću mini jet-packom koji totalno nije ukrao od vanzemaljaca i ja totalno ne moram ovo napisati u roku od tjedan dana jer me inače vanzemaljci totalno neće strpati u svemirski zatvor i totalno u kući nemam risa).
Dakle, možda sam se malo odala.
I sad moram ići u svemir predati ovaj sastavak (prvo moram doživjeti pustolovinu jer se to podrazumijeva, a ja totalno ne učim voziti svemirski brod s 10 godina).
Ma, ionako sam vam totalno sve priznala! (Risa mu!)
Vozim se u space shuttleu prema Jupiteru (nisam to spomenula, ali vanzemaljci su s Jupitera, ne idem tamo valjda na izlet). Moja avantura počinje (ili je već počela, nemam vremena za razmišljanje o tome jer sam se skoro zaletjela u asteroid!).
Uskoro slijedi slijetanje, a to znam po znaku za parking koji je bio na asteroidu u koji sam se skoro zaletjela.
Tinky i ja tražimo parking (da, i Tinky je sa mnom, očito vam puno toga nisam spomenula).
Da skratim priču, samo sam mislila predati sastavak (prvo napisati kraj naravno), ali me sad vanzemaljci traže da im prije toga donesem specijaliziranu termosicu do vrha napunjenu Sunčevom lavom (ne valjda benzinom).
Morat ću se prvo vratiti do Zemlje jer je Tinky jako gladan, a i meni je ponestalo kreme za sunčanje. Tek onda mogu ići na Sunce (doslovno!).
Neću pisati o povratku od Jupitera do Zemlje i hranjenju Tinkija jer to vjerojatno ne zanima vanzemaljce (za koje i pišem ovaj sastavak, sjećate se?).
Ali put od Zemlje do Sunca je puno zanimljiviji. Tinky je kočnicu zamastio tunjevinom. Mislim da pretpostavljate što će se dogoditi!
Kad smo se pribrali od neslavnog slijetanja, shvatili smo da nam je vruće. Čini se da smo stigli! Sunce nije bilo oduševljeno što se naš brod zapleo u njegove zrake.
Ljubazno sam pitala Sunce hoće li mi dati malo lave, a ono je reklo… neću!
Neću! Možete li vi to zamisliti?! Neću! Ja lijepo zamolim, a ono neće, neće i neće. Nakon nekog vremena dosadilo mi je pregovaranje i ispričavanje. Odlučila sam maznuti tu lavu i bježati koliko me brod nosi. Srećom brod nije bio oštećen od ultraljubičastih zraka kojima nas je Sunce gađalo jer sam i njega (brod, ne valjda Sunce!) namazala kremom za sunčanje faktor 50 (za metal).
Sretno sam stigla na Jupiter i predala vanzemaljcima lavu.
Sada vjerojatno mislite da je ova priča gotova, ali varate se.
Vanzemaljci su taman potvrdili da ne moram u svemirski zatvor i onda je bijesno Sunce uletjelo kroz prozor i počelo vikati o nepoštovanju i krađi.
Krema za sunčanje nam je ostala u brodu pa sam opet maznula lavu (ovaj put vanzemaljcima, a ne Suncu) i vratila ju Suncu. Ono se udobrovoljilo i mirno otišlo na svoje mjesto u galaksiji, a vanzemaljci su opet bili ljuti (vrijeme je za još jednu jurnjavu po svemiru!). Ganjali su nas sve do kuće gdje su se bez dozvole parkirali u naše dvorište (sram ih bilo!). Paničarili smo i gađali ih špinatom koji sam ja odbila pojesti za ručak (Tinky bi radije pojeo špinat nego s njim gađao vanzemaljce, ali nije baš imao izbora).
Vanzemaljci su se preplašili špinata! Pojurili su u svoje brodove i napustili Zemlju vičući da će se osvetiti i da ovo nije gotovo.
Pouka ove priče: Djeco ne jedite špinat! – možda će vam zatrebati.
Kraj.
Čekaj malo! Pa još nije!
Vanzemaljci su vjerojatno zaboravili na sastavak i što ću ja sad s njim? Moram ga se riješiti. Mislim da ću ga poslati na neki natječaj, pa ako ga vanzemaljci već hoće čitati, neka ga čitaju tamo! Meni je dosta pustolovina (barem do večere).
Maša Kresojević, 4.a
Rad osvojio 3. nagradu na natječaju SFERICE 2022.