Jednoga dana čitala sam lektiru. Bila je to Šuma Striborova. Jako mi se svidjela. Pomislila sam kako bih mogla obavijestiti Ivanu o svom mišljenju o knjizi. Baš kad sam krenula pisati, začula sam smijuckanje. Prvo sam pomislila da je to moj brat, no sjetila sam se da sam doma sama. Malo sam se prepala. Tada sam osjetila mekani dodir. “Tko je to?” pomislila sam. Kad sam se okrenula, vidjela sam bijelu lopticu s njuškicom i očima. “Od kud si se ti stvorio?” upitala sam. “Zovem se Bubu. Zovu me Pismarsko čudovište. Došao sam jer sam osjetio da pišeš pismo za Ivanu”, odgovori mi loptica. “Zar je poznaješ?” upitam. “Ne, ali htio bih je upoznati.” “I ja”, odgovorim i nastavim pisati. Na kraju, pismo je izgledalo ovako:
Draga Ivana, tvoje bajke mi se jako sviđaju i likovi su mi super. Rado bih saznala više o tvojim prekrasnim bajkama. Molim te, odgovori mi na par pitanja: Što ti daje inspiraciju? Jesu li likovi tvojih bajki izmišljeni na temelju stvarnosti? Što kažeš na novi lik: Bubu? Nadam se da možeš odgovoriti na sva pitanja.
Tvoja Franka
Bila sam ponosna, jako uzbuđena i sretna. Stavila sam ga u kovertu. Bubu mi je pomogao oko adrese. Zalijepila sam markicu i čekala da dođe tata. Za to vrijeme igrala sam se s Bubom i dovršila zadaću. Tata je napokon stigao. Odmah sam mu rekla za pismo i oduševio se. “Hajdemo dok se pošta nije zatvorila”, rekao je. Išli smo automobilom da budemo brži. Stavili smo pismo u sandučić i vratili se kući. Bubu i ja zajedno smo iščekivali Ivanin odgovor.
Sljedećeg dana u školi je bila lektira. Bubu me pitao može li sa mnom u školu. Malo sam oklijevala, ali odlučila sam ga povesti. “Samo budi spreman na gnjavažu. Znaš, jako si sladak”, upozorila sam ga. Stavila sam ga u mali pretinac. U učionici nije bilo skoro nikoga. “Uh, imaš sreće. Svi su na hodniku”, rekla sam Bubi. „Što je to tako zanimljivo na hodniku?“ pitao se Bubu. „Ma, ništa posebno.“ Srećom, dan u školi brzo je prošao. Kad smo stigli doma, ugledala sam pismo na stolu. Znala sam što to znači, odgovor od Ivane!
Izvadila sam Bubu iz torbe i pokazala mu pismo. Otvorila sam ga i pročitala.
Pisalo je: Sve odgovore pronađi na ovoj poveznici . ←
“Kako fora!” viknula sam od sreće. Javila sam tati da me neko vrijeme neće biti i uskočila u poveznicu s Bubom. Okružilo nas je šarenilo, emojii, zvjezdice i puno likova iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Padali smo neko vrijeme i sletjeli na tlo. Ugledali smo Ivanu! Potrčali smo za njom, a potom ugledali svijet bajki. Dobro da se nisam onesvijestila od divljenja. I Bubi se svidjelo.
“Bok! Kao što znate, zovem se Ivana. Evo Franka, tu možeš naći odgovore na svoja pitanja. “Da…hvala”, odgovorila sam još u šoku. Zakoračila sam kao da sam prvi čovjek na Mjesecu. Sa svih strana čula sam tople pozdrave dobrodošlice. “Hajdemo na onaj dio”, predloži Bubu. Krenuli smo tim putem. Sve je bilo puno puno slika životinja, biljaka i ljudi. Među slikama je bio i Bubu. Shvatila sam da ju inspirira svijet oko nas. Malo dalje bio je drugi odgovor: Moja mašta stvara ta predivna bića. A zadnji odgovor jako se svidio Bubi: Naravno da Bubu može biti novi lik. Što više to bolje!
Bubu i ja složili smo se da je ovo najbolji dan, jedan od najboljih dana na svijetu. Bubu je morao ostati u svijetu bajki, pa smo se rastali. “Dođi natrag kad možeš!” vikao je za mnom Bubu. “Hoću!” odvratila sam i sretna se vratila u stvarnost.
Franka Kolar, 4.a
Literarni rad dobio posebnu pohvalu na državnom natječaju za najbolju dječju bajkovitu priču U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić 2023.