Neobične bajke

RUŽIČASTOKAPICA I NOGOMETNA BAKICA

Jednom, ne tako davno, živjela je jedna malena poslušna djevojčica.

Baka ju je jako voljela i često ju je darivala ponekim malim darom. Jednom joj je darovala ružičastu kapicu. Kapica joj je pristajala kao salivena i često ju je nosila. Zbog toga su je nazivali Ružičastokapicom.

Jednoga dana Ružičasokapica je poželjela posjetiti baku. Uzela je košaricu s utezima jer je njena baka voljela vježbati i igrati nogomet. Kad je bila mlađa, bila je čak i nogometni sudac.

Ružičastokapice je pozdravila majku i krenula na put. Baka je živjela u šumi. Čim je Ružičastokapica ušla u šumu, ugledala je ružičastog vuka.

Vuk joj priđe i upita: „Gdje živi vaša baka?“

Kako je Ružičastokapica imala spopobnost čitanja tuđih misli, brzo mu odgovori: „Ne želim ti reći!“

Vuk se uvrijedi i ode, a Ružičastokapica nastavi put do bake.

Kada je ušla u bakinu kolibu, Ružičstokapica odmah otrči do bakine strunjače za vježbanje i upita: „Bako, zašto si ružičsta?“

„Jer sam zaspala na suncu“, odgovori baka.

„Zašto imaš njušku?“ začuđeno upita djevojčica.

„Bila sam na maskenbalu!“ usklikne baka.

„A zašto imaš velike uši, bako?“

„Zato što sam vuk!“ poviče vuk i skoči prema Ružičastokapici.

Baka začuje djevojčičin vrisak, hitro izađe iz ormara u kojem se skrivala i baci na vuka staru nogometnu mrežu za vratnicu. Vuk se sapleo u mrežu, a baka je počela tako jako zviždati u svoju nogometnu zviždaljku da je vuk izbezumljeno izjurio iz kuće i zajedno s mrežom odjurio u šumu.

Kasnije je na društvenoj mreži lovac objavio fotografiju jurećeg vuka zapetljanog u nogometnu mrežu uz natpis: Vuk je naumio igrati nogomet. 

Maja Arko, 4.b

ŽUTOKAPICA

Jednoga dana majka je poslala Žutokapicu bakici da joj odnese džem od marelica.

Žutokapica se uputila prema bakinoj kući. Prolazeći šumom, naiđe vuk.

• Kamo ideš Žutokapice? – znatiželjno upita vuk.
• Kako znaš moje ime? – začudi se djevojčica.
• Nisam znao da ti je to ime. Obratio sam ti se tako zbog žute kapice na tvojoj glavi. – odgovori vuk.
• Idem u posjet svojoj bakici. – kaže djevojčica.
• Povedi me sa sobom – umoli vuk – tvoja baka i ja smo prijatelji.

Žutokapici se vučje ponašanje učinilo pomalo čudnim, pa mu nije povjerovala. Pokazala pogrešan put. Ona je zaostala kako bi još ubrala cvijeće, čekajući da se vuk udalji.

Uputivši se putem koji mu je pokazala Žutokapica, vuk je propao u močvaru iz koje je izašao sav izboden od komaraca. Kad se konačno otarasio nesretnih krvopija, upao je u klopku koju je postavio lovac. Jaukao je od boli toliko da ga je čuo medvjed koji se jako naljutio što mu zavijanjem kvari san. Medvjed je navalio na vuka, ali za vuka nije bilo predaje. Uspio se nekako izvući iz medvjeđih šapa i sav izubijan pronaći bakinu kolibu.

Baka je vidjela vuka kako dolazi jer je već prije čula njegovo zavijanje u šumi kad se bio uhvatio u klopku. No, bakicu nije vuk nimalo zabrinuo jer je ona bila „karate majstorica“. Živjela je prema motu: zdrav duh u zdravom tijelu! Jednim spretnim karate potezom sredila je vuka bez problema.

Uto se pojavila Žutokapica. Bakica i njezina unuka počastile su se maslacem i džemom od marelica.

Žutokapica je odlučila upisati karate tečaj, za svaki slučaj.

Nikolina Podnar, 4.b

CRVENKAP I MEDO

U kolibi pored šume živio je djed Đuro. U dubokoj šumi živio je medvjed.

Jednoga dana djed Đuro je pošao u posjet bolesnom unuku Crvenkapu. Uputio se prečicom kroz šumu do sela u kojem je živio njegov unuk. Odjednom ga je presreo medvjed. Djed se jako prestrašio, no medvjed mu je obećao da ga neće pojesti.

• Kako ideš djede? – upitao je medvjed.
• Idem u posjet unuku Crvenkapu. Bolestan je. Mislim da se prehladio onoga dana kad smo zajedno spremali drva. Puhao je vjetar, a moj je unučić zaboravio ponijeti svoju crvenu kapicu koju toliko obožava.
• A gdje živi tvoj unuk? – zanimalo je medvjeda.
• S druge strane ove šume. Danas mu je rođendan. Želim ga iznenaditi. – odgovori djed.
• Sjajno – poviče medvjed – I ja mu želim čestitati rođendan!
• Ne smiješ, medo, u selo!
• Zašto ne?
• Čim bi te ugledali, ljudi bi se uplašili i mogli bi te ozlijediti. – reče djed.
• Oh, a baš bih volio upoznati Crvenkapa. – uzdahne medo.
• I Crvenkap bi se silno razveselio tebi, medo.
• Evo, uzmi barem ovu teglicu meda za Crvenkapa, da brže ozdravi, upravo sam je kupio kod pčela.
• Može, hvala ti medo – zahvali djed i doda – znaš što, čim moj unučić ozdravi, povest ću ga sa sobom u šumu. Ti nas čekaj oko podneva na proplanku kod moje stare kolibe.

Već je idućeg dana Crvenkap nagovorio djeda Đuru da ga povede u šumu kako bi vidio medvjeda koji mu je poslao med. Ispalo je da je medvjed silno zaigrana zvijer i otada su se svakog dana Crvankap i medo igrali u šumi. Penjali bi se na stabla, igrali skrivača, lovili ribu u potočiću, tražili bobice i drijemali na proplanku.

Bilo je to proljeće za pamćenje.

Lukas Brez, 4.b

CRVENKAPICA I DJEČAK PAVAO

Crvekapica je jedva dočekala da stigne taj dan – bakin rođendan. Željela ju je iznenaditi.

• Crvenkapice, ako si napisala svu zadaću, možeš poći do bakice.  – rekla je mama.
• Napisala sam zadaću, mama. Krećem odmah – uzviknula je Crvenkapica i stala tražiti svoju crvenu kapicu po sobi za koju se nije moglo reći da je baš u najurednijem stanju.
• Ne zaboravi cvijeće – podsjetila ju je mama dodavši – a kad se vratiš, pospremit ćeš svoju sobu.
• U redu, mama. Jesi li vidjela moju kapicu?
• Da je uvijek ostavljaš na istome mjestu, sada bi znala gdje ti je – uzdahnula je mama.

Crvenkapica je odustala od potrage za kapicom i uputila se bakici. Skrenula je u trgovinu da joj kupi bombone koje baka najviše voli, iako kaže da ju bole zubi.

Vidjela je dječaka koji je sjedio na pločniku.

• Bok, kako se zoveš? – upita radoznala Crvenkapica.
• Pavao. A ti?
• Ja sam Crvenkapica.
• Ha, ha – nasmije se Pavao – kakvo ti je to čudno ime, tko ti ga je samo dao?
• Ej, nije lijepo rugati se – odvrati sigurno Crvenkapica – meni se moje ime sviđa.
• Dobro – upristojji se Pavao – kamo ideš?
• Idem bakici na rođendan. – veselo će Crvenkapica.
• Gdje živi tvoja bakica?
• Pored onog velikog igrališta kraj škole. – odvrati Crvenkapica.
• Zbilja? I ja živim tamo! – uzvikne Pavao!
• Želiš li da se poslije rođendana poigramo na igralištu? – upita Crvenkapica.
• Može. Nađemo se tamo. – prihvati Pavao.

Baka se jako razveselila Crvenkapici. Skupa su pojele ručak i pitu od jabuka te odigrale nekoliko partija UNO, igre kartama.

Kasnije je Crvenkapica otišla do igrališta gdje se cijelo poslijepodne igrala s Pavlom.

Mama se zabrinula za Crvenkapicu vidjevši da je dugo nema. Nazvala je baku. Baka joj je rekla da je Crvenkapica davno otišla i da je već trebala stići kući. Mama je angažirala kvartovskog policajca da zajedno s njom i bakicom traže Crvenkapicu. Ubrzo su je našli na igralištu.

Crvenkapica je naučila da mora reći kamo ide, javiti mami gdje se nalazi kako se ne bi brinula i stići kući na vrijeme.

Lorena Puklek, 4.b

MALI SIREN

Bio jednom Mali siren. Živio je s majkom na čistom oceanskom dnu.

Siren je htio hodati, igrati nogomet i imati noge, a ne sirenski rep. Često bi izvirivao iznad površine mora. Jednoga dana ugledao je brod koji se jako ljuljao na olujnim valovima. Kad se brod jako nagnuo u stranu, jedna je djevojka upala u more. Siren ju je spasio i dovukao na obalu. Kad se probudila, Mali siren se uplašio i skočio u more. Nije se htio pokazati. Sramio se svojeg repa.

Djevojka je svakoga dana šetala uz more nadajući se da će naići mladić koji ju je spasio. Jedne noći se sakrila iza stijene kako bi saznala hoće li se možda pojaviti noću.

Siren je izronio iz vode i legao na obalu razmišljajući o djevojci. Pun mjesec načinio je zlatni potok usred mora. Djevojka mu je kradom prišla i zamolila ga neka ne bježi jer ga želi upoznati.

Mali siren i djevojka su se upoznali i dugo razgovarali. Ispostavilo se da je i ona nekada bila sirena. Sada joj je već dojadilo živjeti među oholim i zločestim ljudima. Žalila je za prijašnjim sirenskim životom punom ljubavi i prijateljstva među morskim stvorenjima.

Budi zadovoljan s onim što imaš, prihvati i cijeni sebe!

To je pouka ove priče.

Matea Magdić, 4.b