Keksograd ili kako napisati dobru priču

Dobar dan, ja sam spisateljica. Danas ću vam dati recept za dobru priču.

Za početak nam je potrebna tema. Tema priče ono je što autor pokušava prenijeti. Ako napišem priču u kojoj se sve vrti oko keksa, keksi nisu nužno tema priče. Keks je samo jedan od motiva. Motiv je element koji se ponavlja u priči, njih često ima više. Temu priče čitatelj može razumjeti nakon što pročita priču (s razumijevanjem). Tema priče naizgled može biti ljubav prema keksima, a možda uopće nema nikakve veze s keksima. Pisac može koristiti preneseno značenje pa zamisliti sebe kao keks. S vanilijom, ili s čokoladom… Sad sam gladna! Idem odmah pojesti nešto. Baš mi se jedu keksi.

Još jedan savjet u vezi pisanja; uzimajte pauze. Nemojte zaboraviti popiti vodu ili pojesti kekse. Gdje smo ono stali? Naravno, trebamo likove. Ovaj ću lik nazvati Ivica. A svaki lik treba svoj opis i svoju osobnost; ako su likovi dosadni i priča je često dosadna. Ivica je rođen kao novorođenče. Kada se rodio, nije mogao ići frizeru jer nije imao kosu. Nije mogao ići ni zubaru, jer nije imao zube. Krenuo je u vrtić u vrlo ranoj dobi. Kao dijete bio je maloljetnik. Kao tinejdžer prolazi kroz pubertet. Postat će punoljetan tek kada navrši 18. Evo, Ivica je detaljno opisan. Ali, kako da ga uklopim u svoj svijet pun keksa i u grad gdje se odvija radnja, Keksograd?

Za to ću iskoristiti najvažniju čaroliju, najpotrebniju bilo kojem piscu – maštu! Svaki dobar pisac ima glavu punu mašte. Ja sam dijete i mogu bez brige maštati cijeloga dana. Odrasli ponekad izgube svoju maštu, ali mogli bi ju pronaći. Samo da se malo potrude… Ma, zašto bismo ih čekali? Oni će već sustići nas djecu, dok postanu djedovi i bake, s mnogo strpljenja za svoje unuke. No, u međuvremenu nam se ne isplati samo sjediti i čekati. Možemo sjediti, čekati i – maštati! To je već isplativije. A onda možemo zgrabiti olovku i papir i zapisati svoje maštarije.

Ćiribu-ćiriba, nek` priča bude napisana!

U Keksogradu je bio najobičniji dan, najdosadniji i najnezabavniji. Padala je kiša čokoladnih bombončića i keksi nisu mogli izaći van na igru. (Za mene i druge sladokusce kiša čokoladnih bombona zvuči kao ispunjenje sna, ali i sasvim obična kiša za gliste je sreća najveća. Sigurno su tada sretnije od mene koja moram paziti da ih ne zgazim, pa skakućem u školu. A onda se smočim! To je stvarno čokoladni bombon na vrhu torte!)

U Ivičinu je gradu bilo baš takvo kišno vrijeme, sve puno glista. Ivici je ovo vrijeme dosadilo, pa je odlučio poboljšati si raspoloženje svojim najdražim keksima. Pretražio je čitavu smočnicu, a keksima ni traga. Bio je razočaran, ali onda se sjetio. Mama drži kekse u posebnoj ladici. Upozorila ga je da ju nipošto ne otvara. No, sada je bio toliko gladan da je odlučio ignorirati sve znakove upozorenja na ladici, čak i crvene mrlje za koje nije znao jesu li džem od jagode ili…

Otvorio je ladicu i upao u nju. Pritom se smanjio na veličinu medenjaka. S neba su padali čokoladni bomboni. Poskakivao je od sreće. Odmah ih je počeo tamaniti. Keksi su ga zapanjeno gledali. Glavni Keks preliven čokoladom i punjen sladoledom povikao je: „Stražo! Zgrabite ga! Bit će dobra žrtva.” Ivica je počeo trčati i utrčao ravno u Zdjelu Topla Mlijeka. Sakrio se iza žlice. Zdjela mu je izgledala poznato. Onda je shvatio: ta se zdjela nalazi u maminoj ladici, ispred kutija keksa. Čuo je Glavnoga Keksa kako viče: „Okupite se, keksi! Žrtvovat ćemo ovog zalutalog čovječuljka medenjaka nebesima, da nas ne pojedu keksožderci.” Keksi su počeli skandirati i veseliti se. Stražari su Ivicu ubrzo zgrabili i odveli Glavnome Keksu. Glavni se Keks nasmijao i podrugljivo upitao: „Što će ti biti zadnji obrok?” Ivica je tada ugledao sladoled između njegovih biskvita i nije se mogao suzdržati. Skočio je i odgrizao Glavnome Keksu glavu. Onda je počeo kaos. Keksi su shvatili: Ivica nije medenjak! On je čovjek, najveći neprijatelj svih živućih keksa! Keksožderac u pubertetu – jedan od najgorih! Ivica je zgrabio ostatak Glavnoga Keksa i nervozno se nasmiješio. Keksi su mu pokazali izlaz iz ladice i definitivno nisu žalili za njegovim odlaskom. Još uvijek mljackajući, Ivica je mirno izašao.

Vrativši se u svoju tinejdžersku veličinu, sjeo je na kauč i nastavio pisati zadaću, dok je u svijetu keksa zavladala potpuna anarhija.

Čiča-miča, gotova je priča!

Ne idu vam priče? Nema problema! Pravi se pisci ne ograničavaju samo na njih. Pravi pisci pišu sve što im padne na pamet. Lirika, proza i drama! Sve je moguće u svijetu mašte. Zato zgrabite olovku (i keks) i pišite!

Maša Kresojević, 6.a

Literarni rad sudjelovao je na državnoj Smotri LiDraNo 2024.