Kratki rukavi

– Opet je vruće! Rastopit ću se. – žalila se mala zelena žaba sjedeći na lopoču i iznervirano krekećući.

Dan je bio sunčan, baš „za kratke rukave”. Iako žabe ne nose majice, ni rukave, ni majice bez rukava, ni rukave bez majice (da ne bi bilo zabune) odlučila sam iskoristiti ovu uzrečicu. Pretpostavljam da su većina čitatelja ove priče ljudi, a i žabe koje znaju čitati sigurno su upoznate s ljudskim običajima i modom. (Poštovane žabe čitatelji, molim vas, potražite nepoznate riječi u rječniku i nemojte me tužiti.)

Toga je dana, dakle, sjalo sunce, a nebo je bilo poluoblačno. Čitatelji vjerojatno zamišljaju poluoblačno nebo ili nebo prošarano oblacima, ali ovog je puta nebo bilo doslovno kao prepolovljeno. Jedna je polovica bila modra i vedra bez ijednog oblačka, bez ikakve bijele vodene pare, bez ičega. Druga je bila tamna kao noć. Gusti, olujni oblaci izgledali su kao da će svakog časa iz njih iscuriti deset hektolitara kubnih kiše, snijega, a možda i tuče. (Ako ste planirali roštilj, sigurno će biti tuče. Za to vam je gospodin Murphy kriv.) 

Izgleda da se onima koji su planirali boravak na svježem zraku posrećilo. Tamna je polovica polako nestajala. Nevrijeme je završilo. Naša je žaba u miru nastavila kreketati.

– Jao, pa zar se vraćamo u ljeto? Ne može! Odbijam opet izgorjeti!

 Žaba se stresla sjetivši se kako je njezina tamnozelena koža poprimila kečap-crvenu nijansu kada je zaspala na suncu. Požalila je što joj je bilo prevruće pojesti muhu koja joj je prodala kremu za sunčanje kojoj je rok istekao prije deset godina. Zbog globalnog zatopljenja ljeta su postala toplija. Ali mnoge žabe ne znaju za klimatske promjene. (Mnoge ne znaju ni čitati, a kamoli da znaju što su rukavi ili ekološke katastrofe.) Tako ni naša junakinja nije znala što je globalno zatopljenje.

Iznenada je doletjela roda i pojela žabu. Bolje žabu nego plastične čepove pobacane oko jezera. Možda u budućnosti izumimo robo-rode koje čine upravo to.

Žaba je sad pojedena. Kako ćemo nastaviti priču bez glavnog lika? Sigurno ste se uplašili! Ne brinite, naša je žaba živa i zdrava. U pitanju nije crna magija, u pitanju su detalji. Napisano je da je roda doletjela i pojela žabu, ali nije naglašeno koju žabu. Pojedena je žaba krastača. Naša je junakinja obična zelena žaba. Netko tko je tek jednom vidio žabu i pomislio da mu to iskustvo sigurno neće trebati u životu, vjerojatno se pita koja je razlika. I zašto im jednostavno ne napišem imena umjesto da glumim profesora biologije. Razlog je jednostavan. Žabe nisam stigla pitati.

Vidjela sam ih na Šoderici i čula kako se zelena žaba žali. Na žalost, nisam je stigla intervjuirati. Toga sam dana imala važnu obavezu ići na pizzu i nisam mogla riskirati da mi se to čudesno talijansko otkriće ohladi.

Kad sam se idućeg vikenda vratila na Šodericu, zelena je žaba bila usred lova na komarce, pa joj se nisam usudila smetati. Nastavila sam šetnju i te večeri napisala članak o novootvorenoj pizzeriji u gradu, umjesto o žabljim jadima i kratkim rukavima.

• Svejedno mi se ne bi dalo objašnjavati detalje o ljudskoj garderobi – tješila

sam se zbog neuspjelog intervjua.

Barem imam toplu capricciosu iz pekare da se utješim.

Mljac!

Autorica: Maša Kresojević, 7.a