Održiva moda – korak prema čišćem planetu

Intervju s Ivanom Biončina

Ivana Biočina osnivačica je i voditeljica Instituta održive mode. Bavi se proizvodnjom odjeće isključivo od biorazgradivih materijala, među kojima je, uz pamuk, lan, konoplju, i kopriva. Boju za odjeću dobiva od sjemenki ili praha biljaka te koristi organski konac za šivanje odjeće.

Ivana je fokusirana na educiranje mladih i ispunjavanje svakodnevnog života ekološkim modnim idejama, pa je i u našoj školi održala radionicu izrade proizvoda od organskih materijala. Učenici su se upoznali s različitim prirodnim materijalima od kojih se može izraditi biorazgradiva odjeća. U razgovoru s njom saznali smo što je održiva moda i kako pridonosi očuvanju čištoće našega planeta.

Kako objašnjavate značenje pojma „održiva moda“?

Pojam održiva moda obično se koristi za obuhvaćanje opsega metoda proizvodnje i dizajna koje su ekološke i etične, ili mogli bismo u popularnom obliku reći, koje su ekološki i etični svjesne, za prirodu i Zemlju, ali i za radnike i potrošače. U pojam održivosti uključeni su svi. No pojam nema klasičnu definiciju jer je održiva moda proces u nastajanju. Svi koji radimo u održivoj modi svaki dan koračamo novim putem, otkrivamo, trudimo se, griješimo i učimo.

Što Vas je potaknulo na osnivanje Instituta održive mode?

Otvaranje Instituta održive mode (skraćeno IOM) došlo je kao prirodni korak na putu stvaranja, rada i života. Kao prvo, vidjela sam da se globalna stremljenja mijenjaju i da je pravo vrijeme za iskorak u nešto novo, osjetila sam i da je vrijeme da iz slobodnjačkog rada zakoračim u obrtništvo i zaokružim sva svoja znanja, od istraživanja, pisanja, inženjerstva do dizajna. A kao posljednji korak, dogodio se život, kad sam se iz Zagreba preselila u Podravinu, jer sasvim sumnjam da bih IOM, u ovom obliku kakav je sada, mogla otvoriti u Zagrebu.

Što je misija i cilj Vašeg rada?

Namjera svega što radim je veličanje i slavlje ljepote, prirode, stvaranja, zajedništva – ukazati da život može i mora biti dobar, za sve.

Kako komentirate problematiku masovne proizvodnje odjeće i njezinog zbrinjavanja?

Kroz rad, pogotovo sada u zrelijim godinama, pokušavam se usmjeriti prema kreativnosti, njegovanju duha, ljepote stvaranja, prirode i zajedništva. Mladenaštvo sam provela u strastvenom ukazivanju na probleme masovne proizvodnje i zbrinjavanja tekstilnog otpada. Svatko pronađe svoj glas u svoje vrijeme, gdje god misli da može najviše doprinijeti. Sve što vidimo oko sebe, pa i u tekstilu i odjeći, odraz je stanja u nama, u društvu i u kulturi, ili možemo sve poopćiti – odraz je stanja naše svijesti. Ljudi su svjesni problema koliko odluče biti svjesni.

Izrađujete li odjeću po mjeri ili imate gotove modele, kako ste zadovoljni prodajom?

Svaki odjevni predmet koji se izrađuje u IOM-u je jedinstven, izrađuje se u jednom komadu, u uniseks veličini. Sve što se izradi odmah se i proda. Volim raditi polako, u svom ritmu i povrh svega uvijek polaziti od glavne točke – održivosti. Stoga kroz mjesec i kroz godinu izradim vrlo malu količinu predmeta, ali svi su napravljeni da mogu služiti nekoliko generacija.

Imate li modni uzor ili neku inspiraciju koja vas potiče da doprinostie smanjenju zagađenja našeg planeta tekstilnim otpadom?

Najveća inspiracija mi je priroda, i naravno, svi ljudi koje sretnem, a koji se trude biti dobri, bolji. Moji junaci i junakinje su vrtlarice i vrtlari, majke i kćeri, bake i djedovi, vrsni majstori, dobri susjedi i mladi poput tebe.

Kako vidite budućnost manjih etičkih brendova kao što je Vaš?

Teško je procijeniti, svijet se brzo mijenja i ne mogu tvrditi da znam što slijedi, jer nitko ne zna. Jedino što sa sigurnošću mogu reći je da su ljudi u suštini dobri, kreativni, uvijek će u nama biti prisutan duh stvaranja, a na koji način će se oblikovati u budućnosti, to ćemo, to jest, to ćeš ti vidjeti. Ja pak sanjam za tebe jednu lijepu budućnost gdje više uopće neće biti brendova. I što je najvažnije, sanjam, ali i svaki dan, poput brojnih drugih ljudi, radim da budućnost bude bolja za sve nas i za vas koje budućnost tek čeka.

Eva Krajina, 7.a