Put u maštu

Kad sam jučer nakon škole krenuo kući, naišao sam na neobičan automobil. Bio je svijetloplave boje. Na prednjem dijelu imao je rog jednoroga i šarene sirene na bočnim stranama. Na automobilu je pisalo: „Vozi me ako želiš doživjeti avanturu!“ Sutradan sam se odvažio za putovanje. Spremio sam ruksak i u njega stavio leteći mobitel, čarobne sendviče, šarenu vodu i vrećicu s petnaest zlatnika. Odlučio sam otputovati u neku drugu zemlju, potpuno drugačiju od Hrvatske.

Ušao sam u automobil nadajući se da će sve dobro proći. Velika žuta svjetlost obasjala je automobil i za pet sekundi stvorio sam se u Ulici slatkiša. U ulici se nalazilo puno štandova s „fora“ slatkišima. Neke sam vidio prvi puta u životu. Odmah sam počeo kupovati. Bile su tu lizalice u obliku vile, bomboni od kojih ti se odmah spava, šećerna vuna u obliku dvorca, sokovi od praha leteće vile i još mnogo toga.

Na kraju Ulice slatkiša bio je lunapark. Privukla su me šarena svjetla, vesela glazba i mnoštvo ljudi. Prišla mi je vila plavih očiju, u plavoj haljini i s plavim krilima. Rekla je da ima moći uz pomoć kojih možemo razgovarati tako da nas drugi ljudi ne čuju te da mi može pokazati kako izgleda ovaj predivni lunapark čuda i slatkiša. Bio sam iznenađen, ali sam rado pristao na njen prijedlog.

Vila me naprije odvela do gospodina Brkića, mađioničara i njegove pomoćnice, gospođice Smotanku. Njih dvoje bili su brat i sestra i svakog su dana zabavljali posjetitelje svojim predstavama. Trikove su uvježbavali godinama i bili odličan tim. Poslije njihove predstave provozali smo se kroz spilju mekih i pufastih bombona, a nakon toga pošli na vrtuljak gdje smo dobili i besplatne lizalice. Zaustavili smo se kod restorana s tortama koje su nas privukle s izloga. Natručio sam tortu na dva kata s preljevom od čokolade, šarenim mrvicama i okusom vanilije. Nije mi bilo jasno kako mi je sva ta hrana stala u želudac, ali kad je slatko u pitanju, izgleda da mi nije teško puno pojesti. Kako smo na kraju dana bili veoma umorni, otišli smo u Hotel Candy gdje smo prenoćili, što je koštalo dvanaest zlatnika.

Sutradan sam se pozdravio s vilom i vratio se u automobil. Ponovno me obasjala žuta svjetlost i za tren sam se stvorio u svome krevetu. Bio je to najbolji san koji sam ikad sanjao.

Hana Škvorc, 4.b

Literarni rad sudjelovao je na školskoj smotri LiDraNo 2025.