Potres

– Ponavljam ovo već dvadeseti put! Kome? Zidu?! – dreči učiteljica objašnjavajući množenje dvoznamenkastih brojeva i doživljavajući, već treći danas, živčani slom. Uzrok je tome moj veseli, blagoglagoljiv razred. Ne zamaram se, dvoznamenkaste brojeve znam već i dijeliti. Ah, tek je utorak. Pogled mi luta kroz veliki prozor i zaustavlja se na prljavo žutoj zgradi preko puta škole. Na balkonima stanova gornjeg kata nema nikoga, samo se vjetar škaklja s rubljem. Spava mi se.

Oglasi se zvono. Zar već? Traje nekako dugo i kao da je glasnije nego inače.

Učiteljica se ukoči pa poviče: – Potres!

Nekoliko sekundi tajac. Onda se navrat-nanos pobacamo pod drvene klupe, neki  trče do vrata da bi se natiskali ispod dovratnika. Šutimo kao miševi velikih očiju dok nam ruke podrhtavaju, ili od potresa ili od straha.

– Djeco, brzo van! Svi! – vikne učiteljica.

– Mama, tata, gdje ste?  – prostruji mi mozgom dok se trčećim koracima spuštamo s kata školske zgrade strepeći od drugog vala trešnje.

Pred školom se miješamo s ostalim razredima. Ogledavamo se, tražimo lica učitelja ne bismo li saznali što se događa i koliko je ozbiljno.

– Imaš žvaku? – začujem Martu iza svojih leđa.

– Isuse Bože, kako možeš sad razmišljati o žvakačama?! – obrecnem se. Posegnem u džep traperica i pružim joj paketić.

Oko nas žamor. Učitelji se došaptavaju. Izgleda da je oko škole sve na mjestu, ništa se nije urušilo. Nesvjesno i sama stavljam žvakaču u usta. Ima okus po menti. Nervozno žvačem.  Iz prljavo žute zgrade nije izašao nitko. Znam da tu žive stariji ljudi koji su sigurno kod kuće.  Zašto nisu izašli van kao mi? Oko vrtića je tiho. Nitko ne vrišti, plače niti leti u dvorište. Menta mi se penje do moždanih vijuga.

– Ne, ne može biti – mrmljam si u bradu – je li moguće da je ovo…

– Vježba evakuacije?! – izustimo istovremeno učiteljica i ja, no ona u znatno vedrijem tonu.

Odahnem. Mama i tata su dobro.

Lica starijih stanara s balkona žute zgrade radoznalo nas ispraćuju dok, sad već živahno, ulazimo u školu.

Prodrmao nas utorak. Više mi se ne spava.

Eva Krajina, 7.a

Literarni rad pohvaljen je na natječaju Joža Horvat – književnik i moreplovac.