Priroda nosi našu odjeću

EKOLOŠKI OTISAK “BRZE MODE”

Kako dugo nosite odjeću prije negoli je odbacite? Kupujete li odjeću jer vam je potrebna ili jer se prodaje po „ludoj cijeni koju ne smijete propustiti“? Pitate li se u kakvim se uvjetima proizvode, gdje ostatci tekstila završavaju svoj put – i s kojim posljedicama?

„Brza moda“ – brzo zagađenje

Problem „brze mode“ znači više od kratko nošene i bačene odjeće. Odjeća se dizajnira, proizvodi i prodaje u kratkom vremenskom periodu kako bi se odgovorilo na trenutačne modne trendove, stoga u današnje vrijeme svjedočimo neprestanoj izmjeni novih kolekcija odjeće u trgovinama, a privlače nas „nevjerojatne ponude po nevjerojatnim cijenama“. Pitanje je u kojoj je mjeri cijena odraz kvalitete materijala, radnih uvjeta radnika u tvornicama odjeće te otiska koji ostavlja na prirodu.

Europska agencija za okoliš (EEA) izvještava o potrošnji prirodnih resursa – vode i zemljišta. Primjerice, za proizvodnju jedne pamučne majice potrebno je oko 2700 litara pitke vode, količina koju jedna osoba popije u dvije i pol godine. Potrebne su i velike površine zemljišta za uzgoj pamuka i drugih vlakana. Procjenjuje da je postupak bojanja u proizvodnji tekstila odgovoran za 20 % globalnog onečišćenja vode. Štetne kemikalije zabilježene su u većini rijeka te u velikom dijelu jezera u Europi. Rabljeni tekstil izvozi se u afričke i azijske zemlje gdje se gomila i šteti okolišu.

Svake godine 85 % proizvedenog tekstila završi na otvorenim odlagalištima otpada.

Europska agencija za okoliš (EEA – European Environment Agency)

Europski parlament potvrđuje da je stopa recikliranja izuzetno niska, a tekstilni otpad završava nezbrinuto, neiskorišteno, i naposljetku, u prirodi. Tome doprinosi masovna proizvodnja odjeće od umjetnih materijala.

Koje materijale priroda najradije odijeva?

Europska komisija potiče izradu tekstila koji će biti trajniji, kvalitetniji i koji će se moći reciklirati, odnosno proizvodnju od organskih materijala kao što su pamuk, lan, svila, vuna, konoplja, celuloza, viskoza i dr.

O preferiranim materijalima naših građana raspitali smo se u trgovini tekstila i u krojačkom obrtu u Koprivnici.

Prodavačica Silvija Grošić navodi da ljudi kupuju u skladu s prigodom: ,,Kupci su spremni potrošiti veći iznos za svečanije prigode kao što su vjenčanja i tada kupuju kvalitetnije materijale, svilu ili brokat. Porast ili smanjenje kupnje pojedinih materijala vezani su uz porast ili sniženje njihove cijene.“ Uz osmijeh ističe kako su se ljudi odvažili na rad rukama, pa sve češće kupuju igle, konce i materijale za pletenje i heklanje poput vune i pamuka.

S druge strane, krojačica Zlatica Pernjak svjedoči kako u krojačkom obrtu najviše rade s umjetnim materijalima jer su pristupačniji na tržištu.

„Prije 25 godina, kada sam počela raditi, bilo je kvalitetnijih materijala, boljih sastava, omjer prirodnog i umjetnog materijala bio je pola-pola, a sada su materijali jako slabe kvalitete, brzo se razvuku i istroše. Udio plastičnih materijala, poliestera ili elastina, u tkanini je puno veći, čak 95 %, i to odmah osjetimo pod prstima i vidimo po sjaju jer plastika sjaji. Konci su također od poliestera i pucaju na mašinama.“

Gdje, kako i zašto kupujemo?

Masovna proizvodnja i promidžba stvaraju „umjetne potrebe“ pa tako i odjeću možemo nabaviti iz mnogi izvora; u online trgovinama, dućanima etičkih brendova, dućanima skupih brendova, second-hand dućanima… Popularne su i platforme koje nude jeftinu odjeću, najčešće od poliestera, koja se uglavnom doprema iz tvornica svjetskih velesila poput Kine. U medijima možemo čitati o lošim uvjetima u kojima rade radnici tih tvornica i problemu dječjeg rada. Industrije skupih brendova i kvalitetnije odjeće sele proizvodnju u zemlje trećeg svijeta radi nižih troškova proizvodnje i veće zarade. No, pojavljuju se i manji obrti etičkih brendova koji prodaju odjeću od prirodnih materijala.

Kako bismo saznali više o potrošačkim navikama i razini svijesti o vlastitoj ulozi u procesu zagađenja tekstilom, proveli smo ispitivanje među učiteljima i učenicima 7. i 8. razreda naše škole.

Anketom je utvrđeno da mladi učestalije mijenjaju odjeću od odraslih osoba te više koriste online kupnju. Prije kupnje odrasli će većinom provjeriti sastav tkanine i zemlju proizvodnje te preferiraju prirodne ili mješavinu materijala, dok se mladi ne obaziru na vrstu materijala ni porijeklo proizvoda. Kupnja se najčešće obavlja u potrazi za specifičnim komadom odjeće ili se pak odlazi u trgovine razgledati ponuda, pa usput kupiti ukoliko nešto „zapne za oko“. Mladi vole kupovati odjeću modnih brendova, dio njih želi nositi jednake brendove kao i vršnjaci. Odraslima brendovi uglavnom ne predstavljaju veliku važnost. Second-hand trgovine, kakve postoje u mnogim gradovima i prodaju već nošenu odjeću, nisu popularne u našem okruženju. Učitelji ih navode kao odličan primjer reciklaže i očuvanja odjeće, no ne izražavaju ugodu kupnjom ovakvih artikala. Polovina učenika i učitelja ponekad posjećuje krojačke radnje radi prepravka odjeće.

Ispitanici u jednakoj mjeri iskazuju visoku svjesnost o negativnom utjecaju trenda „brze mode“ na okoliš. Slažu se da je potrebno ekološki zbrinuti tekstilni otpad, no dio mladih ne razmišlja o tome gdje će tekstilni otpad završiti. Većina ispitanika pokušava zbrinuti nepotrebnu odjeću poklanjanjem među članovima obitelji, doniranjem u dobrotvorne svrhe, odlaganjem u za to namijenjene kontejnere ili odvozom na reciklažno dvorište.

Među prijedlozima kako bi osobno mogli doprinijeti smanjenju gomilanja tekstilnog otpada učenici navode: „Svi bismo općenito trebali kupovati manje, ono što nam treba.“ „Trebamo promisliti prije kupnje, ne odmah kupiti sve što se nudi na internetu.“ „Moramo obratiti pažnju na materijal i kupovati ekološki prihvatljiviju odjeću.“ Učitelji dodaju: „Modne kuće trebale bi uvesti modu od recikliranog materijala, a kontrole i ograničenja u proizvodnji moraju biti vrlo stroge. Građani, a pogotovo mladi, trebali bi biti educirani o štetnosti trenda `brze mode`.“

Održiva moda – malim koracima do čišćeg planeta

Fokus na educiranju mladih i ispunjavanju svakodnevnog života ekološkim modnim idejama ima Ivana Biočina, osnivačica i voditeljica Instituta održive mode. Bavi se proizvodnjom odjeće isključivo od biorazgradivih materijala, među kojima je, uz pamuk, lan, konoplju, i kopriva. Boju za odjeću dobiva od sjemenki ili praha biljaka te koristi organski konac za šivanje odjeće.

Gospođa Ivana Biočina u našoj je školi održala radionicu izrade proizvoda od recikliranih materijala. Otkrila je da voli raditi polako, u svom ritmu i, povrh svega, uvijek polaziti od glavne točke – održivosti. Pojasnila je da pojam „održiva moda“ obuhvaća „metode proizvodnje i dizajna koje su ekološki i etički svjesne, za prirodu i Zemlju, ali i za radnike i potrošače.“ Najveća joj je inspiracija priroda i „svi ljudi koje sretnem, a koji se trude biti dobri, bolji prema prirodi, drugima i sebi.“ Navodi da su ljudi svjesni problema onoliko koliko odluče biti svjesni, a u pojam održivosti uključeni su svi.

Ekološke kampanje, akcije udruga, organizirane radionice, instituti, obrti etičkih brendova i održive mode pokazuju da je okret prema boljem svijetu moguć, no sve kreće od nas i naših osobnih odluka.

Eva Krajina, 7.a

Novinarski rad predložen je za državnu Smotru literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva – LiDraNo 2025.