Koncertna noćna mora

Nervoza vlada. Cika, vriska, smijeh. Izoliranost od svijeta. Reflektori svijetle. Počinjem svirati. Pogriješim ton. Padam na pozornicu praćena ismijavanjem.

            Sjedim na krevetu čela orošena znojem. Dišem ubrzano. “U redu Mia, to je bila samo noćna mora”, kažem sama sebi. Pogledam svoju gitaru koja se sjaji na blagom, srebrnom mjesečevu svjetlu. “Mislim da još nisam spremna”, uzdahnem i nastavim, “iskupit ću ti se za to.” „Sutra ću ti ulaštiti žice, tijelo, vrat i glavu. Obojiti ih crno-bijelo s ružičastim točkicama”, kažem svojoj najboljoj prijateljici, gitari. Ona i ja slažemo se kao prst i nokat.

Čim sam ponovno legla, gitara je progovorila: “Mia, dođi. Obuci onu zlatnu majicu, srebrne hlače i bijele tenisice. Zagrni se svojom crnom jaknom. Stavi me u torbu i autobusom otputuj do Koncertne dvorane  Vatroslava Lisinskog. Dalje ćeš sama vidjeti!”  U reduuu….! Idemo!

Otišla sam na autobusni kolodvor. Ušla u autobus. Oko mene bilo je još troje, četvero ljudi. Uskoro sam bila u Zagrebu pred Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog. Ušla sam. A tamo….! Tribine pune ljudi! Pozornicu je krasio veliki plakat na kojemu je pisalo: Koncert Mije Dolić. Neka me gospođa dogurala na pozornicu. Bilo me jako strah. Noćna mora se ponavlja! Ne! Opet isto.

           Nervoza vlada. Cika, vriska, smijeh. Izoliranost od svijeta. Reflektori svijetle. Počinjem svirati. No, ne griješim. Sviram sve kako treba. Na kraju, publika me nagrađuje velikim pljeskom.

Ipak, nije tako strašno nastupati.

Laura Čer, 3.a