Pismo sjene

Tragom tihim šapćeš daljinom

dok koraci tvoji kroče tminom.

Srcima tepaš, nadama hodiš

Sumracima poglede izgubljene tražiš.

Dlanovima miluješ livade,
a moćima slikaš pejzaže,
modro ti se nebo klanja,
a pjesma ljubavi obalom odzvanja.

Zagrljaj ti svezak uspomena nosi,
koje pitaju priče tankih niti,
putnike sirote i otrcane im usne
snovima ćeš dubokim ljubiti.

Poljupcima otvaraš oči,
koje samo tišinu vide noći,
lica dalekih prolaznika gledaš
i njihova imena danima čekaš.

Sad ogrtač tuge odijevaš,
izgubljenim poglavljima se vraćaš
na njih polažeš cvijeće koje boju izgubiti neće,
daleka pisma kitiš sjenom sreće.

Eva Krajina, 8.a