Modra studen

Modra studen

Jutros je sjela kraj mene,
Rosom me umila,
Dodirom me hladnim pomilovala.

Modre boje i vjetrovitih ruku
Tišinom mi prenosi svaku poruku.
U podne poljima pleše,
Predvečer o drveću zbori,
S mjesecom sjeda kraj potoka bistra
Koji vrluda, teče i žubori.

U koljevci me ljulja
I vodi u svoje bajke.
Studenskom avenijom putujem,
U snu se sa studeni smijem.

Trnci prolaze kroz mene,
Okrutan prosinac se bliži.
Studen opušta stisak ruke,
Srce moje preplavljuju muke.
Hoće li čuvati uspomene na naše trenutke?

Na vrata tapkaju pahulje,
Nježno, nježno, posve bezbrižno.
Kriomice gase jesenski glas
Smrznute studeni posljednji dah.

Oštrim me mrazom prosinac takne.

Gdje je?
U ledenoj sjeni studen se krije,
Trag njen u mrazu gubi.
Posljednjim me vjetrom pozdravi,
Dušu je jesensku zaledila
Stara i lukava zima.

Tišina ljiljane u naručje prima…

Eva Krajina, 8.a