Životu u samostanu: ljubav vidljiva u svijetu

STO GODINA DRUŽBE ČASNIH SESTARA U KOPRIVNICI

Životu u samostanu: ljubav vidljiva u svijetu

Činiti Božju ljubav vidljivom u svijetu, darivati radost, činiti dobro odgojem i obrazovanjem mladih, glavno je poslanje Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. Sestre Gabrijela Puljić i Donata Gravić otkrivaju kako žive i doprinose zajednici časne sestre u Samostanu Presvetog Srca u Koprivnici.

Osnivanje Družbe časnih sestara Kćeri Božje ljubavi i dolazak u Koprivnicu

Družba sestara Kćeri Božje ljubavi nastala je drugoj polovici 19. stoljeća u Beču. Osnovala ju je Majka Franziska Lechner, kako bi služila potrebitima, posebno mladim djevojkama koje su dolazile na školovanje i u potrazi za poslom u Beč. S prostora Austro-Ugarske Monarhije Družba se širila Europom te na druge kontinente, Južnu i Sjevernu Ameriku i Afriku. Sestre su u Koprivnicu došle 1923. godine, a 1925. godine useljavaju u samostan pod nazivom Samostan Presvetog Srca u Koprivnici.

Uloga časnih sestara u odgoju i obrazovanju mladih

Od sestre Donate, vjeroučiteljice u našoj školi, saznajemo da Družba broji 816 sestara u svijetu. Organizirane su u četiri vice-provincije i šest većih provincija. U Provinciji Božje Providnosti, kojoj pripadaju Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Albanija, je 230 sestara. U koprivničkom samostanu trenutno stanuje pet sestara. Rad u vrtiću i crkvi prisutan je od samih početaka djelovanja Družbe u Koprivnici. Sestre su vodile žensku gimnaziju, osposobljavanje za ručni rad, sviranje, posjećivale su stare i bolesne, a jedna je sestra radila u bolnici. Danas vode Dječji vrtić Sveti Josip, rade u školi, pomažu u crkvi i obiteljima. „Rad s mladima dio je naše karizme, pratimo ih od malih nogu, odrastamo s njima, kroz školu i mladost, a ostajemo povezani s njima i kasnije kad osnuju svoje obitelji. Tu smo da im pomognemo i pratimo ih molitvom u njihovim životnim odabirima“, svjedoči sestra Gabrijela, predstojnica samostana.

Odluka – postati časna sestra

Sestra Gabrijela i sestra Donata osjetile su poziv za pristupanje redu sestara Kćeri Božje ljubavi u vrijeme Domovinskog rata. Sestra Gabrijela željela je brinuti o djeci i pomagati im, što je odmalena radila u rodnome selu. „Bilo je ratno vrijeme, u Bosni je bilo puno gore nego u Hrvatskoj, ja 14 godina, bila sam u strahu da neću dobiti uniformu“, prisjeća se, „ali Bog se pobrinuo za svoje, u Hrvatskoj se rat smirivao, a ja sam nakon završene srednje škole i početne formacije dobila uniformu, što je bila velika sreća.“ Od sestre Donate saznajemo kako se odlučila pridružiti upravo ovoj Družbi sestara jer su joj se sestre činile vesele i uvijek nasmijane. Svidio joj se njihov pristup ljudima i jednostavno je poželjela postati jedna od njih. „Iako sam se u srednjoj školi i na studiju upoznala i s drugim redovničkim zajednicama, ovo je bila `prva ljubav` i tako je ostalo. Časnom sestrom postala sam u Jubilarnoj godini 2000., kada je sve bilo jako svečano unutar Zagrebačke biskupije, a i općenito u crkvenoj zajednici jubilarne su godine posebne. Bila sam jako sretna što sam postigla nešto u životu, svoj život predala Gospodinu i Družbi“, napominje sestra Donata.

Sestre su imale različita iskustva vezana uz podršku obitelji na putu ostvarivanja svojih zvanja. „I ponovo da se rodim, opet bih bila časna sestra, tu nema dvojbe. Slijediti Krista nije uvijek lako, živjeti karizmu Družbe nije uvijek lako. Kada je čovjek siguran što mu je cilj u životu, onda sve što je teško uz molitvu ide lakše. Meni je teži dio bio to što nisam imala nikakvu podršku svoje obitelji. Upravo suprotno, svi su bili protiv, negodovali se i rugali mi se, što ću ja tamo, nije to za mene. Na žalost, s vremenom se nije puno promijenilo, još uvijek su takvog razmišljanja“, otkriva naša vjeroučiteljica s. Donata. Sestra Gabrijela ističe da za nju vrijedi jednom reći „da“ i ne okretati se. „Tako su me u obitelji naučili. Gdje se daješ i to te ispunja, to je tvoje mjesto. Roditelji se nisu protivili mojem odabiru, iako su bili sumnjičavi jer sam bila živahno dijete. Bojali su se da ih ne osramotim svojim ponašanjem jer sam oduvijek voljela svakome reći što ga ide, uvijek sam tražila pravedno i istinito, pa ako treba glavom kroz zid“, priznaje sestra Gabrijela.

Stupanjem u red sestara djevojke ne moraju mijenjati svoje krsno ime, ali mogu ako to žele. Sestra Gabrijela uzela je ime nadahnuto anđelom Gabrielom, a sestra Donata ime sveca povezanog s rodnim Zadrom.

Radni dan i slobodno vrijeme u samostanu

Uz zajedničke obveze svaka sestra u samostanu ima svoj dnevni red i zadužena je za određeni posao. U to je uključen rad u školi, vrtiću, samostanu. Redovito idu na svetu misu i posvećuju vrijeme Bogu i molitvi. Sestra Donata radi kao vjeroučiteljica u školi, pomaže u uređivanju crkve sv. Nikole, kapele te je zadužena za izgled i čistoću kuće, tj. samostana. Uređivati i čistiti je nešto što obožava raditi. Sestra Gabrijela radi u vrtiću i pomaže u župi. Starije sestre koje su u mirovini brinu o zajedničkim prostorijama. Za potrebe vođenje vrtića, pripremanja za nastavu, informiranje i komunikaciju sestre se koriste digitalnim uređajima. Svaki problem nastoje riješiti molitvom i razgovorom. U teškim trenutcima ohrabruje ih podrška kolega. Drže se načela Majke Franziske Lechner, utemeljiteljice Družbe, koja je rekla: „Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom.“ Upravo im ove riječi služe kao ispit savjesti u radu.

Slobodno vrijeme sestre ispunjavaju baveći se onime što ih čini sretnima. Sestra Gabrijela voli šetnje, čitanje knjiga. Istražuje što veseli djecu vrtićke dobi kako bi se pripremila za rad s njima, a voli istraživati stare manastire, što joj omogućava i suvremena tehnologija. Hobi sestre Donate je šivanje, pa najviše vremena provodi u šivanju odjeće, stolnjaka i sl., potrebnih sestrama, u crkvi ili školi.

Pogled u prošlost i budućnost Družbe

Sestre se vesele susretima s djecom iz vrtića za koju su brinule, sada odraslim ljudima, rado se prisjećaju nestašluka i lijepih trenutaka s učenicima. Ponosne su što je u njihovom samostanu boravila i jedna blaženica, s. Marija Bernardeta Banja, najmlađa od pet Drinskih mučenica iz Družbe Kćeri Božje ljubavi, stradalih u Drugome svjetskome ratu.

Vjeruju da će Družba Kćeri Božje ljubavi i u budućnosti ispunjavati svoju svrhu u odgoju i obrazovanju. „Iako je sve manje zvanja redovnica, Gospodin ima svoj način poziva i ako je Njegovo djelo, On zna kako će to realizirati“, kažu sestre.

Na pitanje kako vide budućnost mladih u digitalnom svijetu, sestra Donata primjećuje kako korištenje digitalnih uređaja negativno utječe na dječji motorički i socijalno-emocionalni razvoj. Slaže se sa sestrom Gabrijelom da digitalni uređaji mogu biti korisni ukoliko se koriste umjereno i u skladu s pravilima. Sestra Gabrijela napominje: „Digitalizacija je potrebna u današnjem vremenu, ali kad se samo dopisujemo porukama, zaboravimo na čovjeka pored sebe, zaboravimo razgovarati i poštivati druge. Kako ne bismo ostali prazni iznutra, najbitnije je družiti se uživo s bliskim i dobrim ljudima.“   

Hana Mihaljević, 7.c

Novinarski rad predložen je za državnu smotru LiDraNo 2026.